"Srbija je zemlja u kojoj priroda govori!" |
|
|
|
2. Deo / Part 2:
Naša zemlja obiluje prirodnim bogatstvima i predelima od kojih uistinu zastaje dah. Bajkoviti krajolici, pored reka i planina, fascinantni kanjoni, prelepe klisure, impozantni vodopadi, bistra jezera, planinski vidici, veličanstveni manastiri svedoče o tome koliko je Srbija prelepa. Za trenutak zaboravite iskušenja svakodnevnice i opustite se u čarolijama majke prirode, koja su od nas udaljena samo nekoliko sati vožnje.
Putovanje kroz Srbiju, zemlju najgostoljubivijih ljudi, jeste put kroz istoriju koji je ispunjen prirodnim dragocenostima i retkostima, dubokim slojevima kulturnog nasledja, šarolikim životnim stilovima, živopisnim kulturama, dogadjajima i turističkim sadržajima.
"Sve su to dragulji, koji kada se povežu, čine prelepu, šaroliku i bogatu ogrlicu,
koju jedna stara dama, kao što je Srbija, ume dostojanstveno i ponosno da nosi."
Sadržaj stranice:
Putovanje kroz Srbiju, zemlju najgostoljubivijih ljudi, jeste put kroz istoriju koji je ispunjen prirodnim dragocenostima i retkostima, dubokim slojevima kulturnog nasledja, šarolikim životnim stilovima, živopisnim kulturama, dogadjajima i turističkim sadržajima.
"Sve su to dragulji, koji kada se povežu, čine prelepu, šaroliku i bogatu ogrlicu,
koju jedna stara dama, kao što je Srbija, ume dostojanstveno i ponosno da nosi."
Sadržaj stranice:
Etno selo “Moravski konaci”
Etno selo Moravski konaci se nalazi u samom srcu Srbije, u Velikoj Plani, na samo 93km od Beograda i nepuna 2 kilometra od autoputa E-75. Moravski konaci su turistički kompleks, koje se prostire na 5 ha i predstavlja staro srpsko selo sa kraja 19.veka , gde su svi sadržaji podredjeni tome.
Na prostoru gde je niklo etno selo nekada su se nalazila pozajmišta moravskog muljaka sa kojih je obližnja ciglana eksploatisala tu vrstu zemlje za izradu svojih opekarskih proizvoda. Na tim mestima ostajale su neorganizovane rupe u terenu koje su popunjavale kiše, sneg i podzemne vode, te od toga pravile močvaru i žabokrečinu sa trskom i šibljacima, korovom i muljem. Radjanjem ideje za izgradnju etno sela baš na ovom prostoru i samim raščišćavanjem terena i uredjenjem, učinjen je važan korak na očuvanju naše životne sredine, a samim tim napravljeno jedno prelepo mesto za odmor i opuštanje.
Ispred etno sela čeka vas veliki parking, koji je prostran i pogodan kako za automobile tako i za autobuse... i ne naplaćuje se.
Na samom ulazu u etno selo posebnu pažnju privlači drvena srpska pravoslavna crkva posvećena Svetom ocu Nikoli.
Ispred etno sela čeka vas veliki parking, koji je prostran i pogodan kako za automobile tako i za autobuse... i ne naplaćuje se.
Na samom ulazu u etno selo posebnu pažnju privlači drvena srpska pravoslavna crkva posvećena Svetom ocu Nikoli.
Idući dalje kroz etno selo nailazite na naselje za konačenje sagradjeno od autohtonih starih kuća, koje su sa pažnjom, po napuštenim srpskim selima, demontirane i ovde ponovo sklopljene. Enterijer kuća je prilagodjen savremenom stilu života i potrebama savremenog turiste. Smeštaj je veoma udoban i organizovan u tim drvenim autentičnim kućama, na principu sobe sa kupatilom.
Ovde smo odseli 3 noći, jer je odlična baza za obilazak okolnih znamenitosti.
Ovde smo odseli 3 noći, jer je odlična baza za obilazak okolnih znamenitosti.
Na sredini etno sela dominira prelep restoran domaće kuhinje izgradjen od drveta, stakla i kamena. Zgrada je podignuta u obliku duplog krsta, a smeštena je na samoj obali jezera veličine 1.5 hektara. U restoranu nas je dočekalo ljubazno osoblje odeveno u srpsku narodnu nošnju. Ponudili su nam prvenstveno nacionalna jela, koja su se nekada pripremala, ali i jela sa roštilja, pečenje, tek umešene domaće pogače, domaći sir i kajmak. I naravno, sve vrste domaćih pića.
Pošto je naša rezervacija uključivala i doručak, mogli smo da biramo od desetak ponudjenih vrsta i sve ono što smo mi izabrali bilo je zaista odlično, raznovrsno i obilno. Za svaku pohvalu!
Pošto je naša rezervacija uključivala i doručak, mogli smo da biramo od desetak ponudjenih vrsta i sve ono što smo mi izabrali bilo je zaista odlično, raznovrsno i obilno. Za svaku pohvalu!
Oko restorana domaće kuhinje se nalazi jezero sa 9 ostrva medjusobno povezanih drvenim mostićima, sa malim kamenim stepenicama koje vode do same obale jezera. Na dva od devet ostrva se nalaze etno soba, svojevrstan izložbeni prostor starog nameštaja i pokućstva i kafedžinica u kojoj se služe domaći slatkiši i ručno melje kafa, kako bi posetioci imali priliku da vide kako se to nekada radilo.
Na obali jezera napravljene su i dve vodenice čije klepetanje dočarava potpuni ambijent prošlih vremena. Za posetioce željne šetnje po prirodi napravljena je i šetačka kamena staza sa klupama za odmor duž obale jezera.
Od drugih aktivnosti, u ponudi su pesničke, guslarske, lovačke i ribolovačke večeri, promocije vina, pomoravskih prela, takmičenja u spremanju gulaša i paprikaša. Na drugoj obali jezera napravljeno je posebno malo poluostrvo koje služi kao letnja pozornica i bina za muzičare.
Po jezeru se može ploviti malim drvenim čamcima, koji imaju svoju marinu.
Drugi deo centra je sportsko-rekreativni.
Sportsko-rekreativni deo kompleksa čine otvoreni bazeni – bazen za odrasle dubine 1.5 m, bazen za decu dubine 0.5m sa atrakcijama i bazen dubinе 1.2m. Bazeni su opremljeni svom potrebnom infra i supra strukturom – toaleti, tuševi, brza hrana, osvežavajuća pića, sladoledi… Gostima su na raspolaganju ležaljke i suncobrani.
Sportsko-rekreativni deo kompleksa čine otvoreni bazeni – bazen za odrasle dubine 1.5 m, bazen za decu dubine 0.5m sa atrakcijama i bazen dubinе 1.2m. Bazeni su opremljeni svom potrebnom infra i supra strukturom – toaleti, tuševi, brza hrana, osvežavajuća pića, sladoledi… Gostima su na raspolaganju ležaljke i suncobrani.
Etno selo Moravski konaci je napravljeno kao reprezentativno mesto za odmor, rekreaciju i relaksaciju od svakodnevnog posla i stresa kojem je savremeni čovek izložen. Izgradjeno je tokom 2007.godine, a zvanično pušteno u rad 15 decembra 2007. godine.
Kroz teritoriju opštine Velika Plana, reka Velika Morava protiče u dužini od oko 35 kilometara i predstavlja značajan prirodni resurs. Već prvog dana otišli smo do reke, koja je od etno sela udaljena samo 2km.
U prijatnoj atmosferi restorana Splav, tik uz obalu Morave, možete dobiti izuzetno ukusno spremljene, kako riblje, tako i specijalitete sa rostilja. Restoran poseduje i terasu koja je izuzetno atraktivna leti, jer pruža odličan pogled na reku.
Proveli smo prijatno veče uz Moravu, a plan obilazaka, za sutra, je već bio pripremljen. ;)
Sutradan, odmah posle doručka, smo odlučili da pratimo tok reke Resave i odemo do najbližeg grada kroz koji protiče, jer ima nešto u toj Istočnoj Srbiji, koja svake godine privlači sve veći broj posetilaca. Da li je ta magija samo delo lepote njene prirode ili se još nešto krije u ovim neverovatnim krajevima, teško je reći. Ali, ukoliko još niste imali prilike da posetite ove čarobne predele naše zemlje, onda je možda jedan od najinteresantnijih gradova ovde, taj pitomi maleni Svilajnac.
Svilajnac
Svilajnac
Svilajnac se nalazi na oko 119km od Beograda i samo 24km od etno sela Moravski konaci, smešten u srcu Pomoravskog okruga, na obalama Velike Morave i Resave. Dakle, dve prelepe i značajne reke glavna su obeležja njegove okoline i sam grad ukrašava upravo brzi tok i prijatan šum reke Resave, gde se, na svega 4 kilometara od centra, ona uliva u Veliku Moravu. Ove dve reke veliki su deo prirodnog bogatstva koje poseduje okolina Svilajnca.
Reka Resava
Reka Resava
Plodna područja Velike Morave i Resave bila su naseljena još u najdavnijim vremenima. Na tim prostorima živeli su prvo Tračani, koje su pokorili Rimljani i osnovali svoju provinciju Gornju Meziju. Sloveni rano naseljavaju Resavu, gde su poznati kao Braničevci i Moravci. Prvi put se spominje 1467. godine, kao selo „Svilajnac sa 30 kuća“. Takodje nam priče govore da su se nekada davno, u srednjem veku, na ovom prostoru gajile svilene bube i proizvodila svila, te je otuda ovaj neobični gradić dobio svoje ime – Svilajnac.
Danas je Svilajnac veoma živopisan grad sa interesantnim gradjevinama, mnogo zelenila, šarenog i mirišljavog cveća.
Danas je Svilajnac veoma živopisan grad sa interesantnim gradjevinama, mnogo zelenila, šarenog i mirišljavog cveća.
Čaršija ili Kriva Čaršija, oduvek poznato mesto po dobroj trgovini, a danas je jedno od najpoznatijih šetališta u Pomoravskom okrugu i nalazi se u centru varoši u ulici Svetog Save. U toj glavnoj pešačkoj ulici ,,Kriva čaršija’’, 1991. godine podignut je spomenik vojvodi Stevanu Sindjeliću, koji prikazuje čuveni podvig slavnog heroja (pucanje u barut).
Svilajnac je rodno mesto ovog velikog vojvode, zbog čega je i glavna manifestacija Centra za kulturu dobila ime „Sindjelićevi dani“, koja se organizuje krajem maja u spomen resavskog vojvode Stevana Sindjelića i njegovih saboraca tragično stradalih na Čegru.
Svilajnac je rodno mesto ovog velikog vojvode, zbog čega je i glavna manifestacija Centra za kulturu dobila ime „Sindjelićevi dani“, koja se organizuje krajem maja u spomen resavskog vojvode Stevana Sindjelića i njegovih saboraca tragično stradalih na Čegru.
Evo nekoliko podataka o njegovim podvizima:
Još kao mladić, Stevan Sindjelić više puta se sukobio sa Turcima, u Kočinoj krajini bio je Petrov buljubaša, a resavski knez je postao 1804. godine i prvi se, sa svojim Resavcima, pridružio Karadjordjevom pozivu. Istakao se u borbama sa Turcima na Jasenjaru, na Ivankovcu, kod Deligrada. Na Svetu Trojicu 1809. godine, na Čegru kod Niša ustanicima je komandovao vojvoda Stevan Sindjelić. Protiv 3000 Srba borilo se čak 70 hiljada Turaka. U poslednjem, najsilovitijem napadu, Turci uspeše da provale šanac Resavaca, nasta strašan pokolj i, pošto pomoć od ostalih šančeva nije stizala, a u šancu je ostalo jedva oko stotinu ustanika, Stevan Sindjelić reši da Turcima nanese što više gubitaka. U trenutku trgnu kuburu i zapali barut u podzemnom skladištu. Nastade strahovita eksplozija a Čegarska bitka osta u srpskoj istoriji kao legendarna. U njoj je stradalo oko 3000 Srba i 10 hiljada Turaka. Od glava izginulih Srba Turci su, iz osvete, kraj Niša sazidali Ćele kulu, (o kojoj sam ranije pisala) koja predstavlja jedinstven spomenik u svetu. |
U selu Grabovac, na opštini Svilajnac, nalazi se i njegova kuća, koja se čuva kao istorijsko dobro i kulturni spomenik od velike važnosti.
U dvorištu se pored kuće, nalazi i Crkva, kapela i crkvena sala. Iz ovog sela i ovog dvorišta je vojvoda Sindjelić krenuo sa svojim resavcima u boj na Čegar.
Svilajnac je sačuvao autentičnu staru arhitekturu, ali je bogat i modernom infrastrukturom, pa se tako danas u Svilajncu mogu videti i posetiti savremeni objekti medju kojima se ističe Prirodnjački centar Srbije.
Medjutim, već odavno je bilo vreme za ručak i predah, pa smo posle malo odmora i par zalogaja krenuli upravo tamo...
"pravac" u muzej. :D
Prirodnjački centar Srbije
Medjutim, već odavno je bilo vreme za ručak i predah, pa smo posle malo odmora i par zalogaja krenuli upravo tamo...
"pravac" u muzej. :D
Prirodnjački centar Srbije
Turisti iz raznih krajeva sveta i Srbije imaju prilike da posete jedan jedinstven muzej, jedinstven spoj nauke i zabave na 3,000m2, koji se nalazi u Svilajncu – Prirodnjački centar Srbije. Nastao je 2015. godine, ekskluzivnog izgleda sa neverovatnim eksponatima, koji impresioniraju turiste prvim pogledom. Nalazi se na samo 7 km od auto-puta (Е 75), a pored regionalnog puta Markovac – Svilajnac – Despotovac. Putokaz jasan i vidljiv…Čim se udje u centar grada nailazi se na Prirodnjački centar.
Parking je ispred same zgrade (20 dinara sat), a autobuska stanica je na dva minuta hoda od muzeja.
Do sada ga je obišlo preko 300.000 ljudi.
Parking je ispred same zgrade (20 dinara sat), a autobuska stanica je na dva minuta hoda od muzeja.
Do sada ga je obišlo preko 300.000 ljudi.
Kada završite tehničke stvari – uzmete prospekt i kupite ulaznicu, kreće fantastična zabava. Možete ići sa vodičem ili sami, u svakom slučaju ludo ćete se zabaviti, jer muzej predstavlja spoj nauke, obrazovanja, zabave i turizma na jednom mestu, na vrlo specifičan način. Takav koncept čini ga jedinstvenim u ovom delu Evrope. Njegova atraktivnost ogleda se u jedinstvu velikog izložbenog (muzejskog) prostora i zabavnog dino-parka na otvorenom. Muzejski deo centra čini 9 tematskih izložbi, osam se nalaze u samom objektu, dok se jedna izložba nalazi u parku, u unutrašnjosti modela vulkana.
~ Geološki vremeplov;
~ Svet minerala i stena;
~ Svet dinosaurusa;
~ Biodiverzitet Srbije;
~ Ledeno doba;
~ Bioarheologija Djerdapa;
~ Geodiverzitet Srbije;
~ Vulkan;
~ Dino park.
Izložba "Geološki vremeplov" jedna je od najatraktivnijih izložbi i predstavlja nastanak planete Zemlje i njen razvoj kroz epohe sve do postanka čoveka. Doživećete svojevrsno putovanje u prošlost kroz prikaze geološke istorije Zemlje od Velikog praska do pojave savremenog čoveka. To je prikaz evolucije planete Zemlje kroz ilustrativne primere geoloških era i perioda kao i ključnih dogadjaja u evoluciji živog sveta. Prošetajte geološkim erama (arhaik, proterozoik i fanerozoik) i istražite evoluciju naše jedinstvene planete Zemlje kroz vremenski tunel.
~ Geološki vremeplov;
~ Svet minerala i stena;
~ Svet dinosaurusa;
~ Biodiverzitet Srbije;
~ Ledeno doba;
~ Bioarheologija Djerdapa;
~ Geodiverzitet Srbije;
~ Vulkan;
~ Dino park.
Izložba "Geološki vremeplov" jedna je od najatraktivnijih izložbi i predstavlja nastanak planete Zemlje i njen razvoj kroz epohe sve do postanka čoveka. Doživećete svojevrsno putovanje u prošlost kroz prikaze geološke istorije Zemlje od Velikog praska do pojave savremenog čoveka. To je prikaz evolucije planete Zemlje kroz ilustrativne primere geoloških era i perioda kao i ključnih dogadjaja u evoluciji živog sveta. Prošetajte geološkim erama (arhaik, proterozoik i fanerozoik) i istražite evoluciju naše jedinstvene planete Zemlje kroz vremenski tunel.
Predstavnici izumrle vrste primitivnog hominina, koji je živeo na prostoru istočne Afrike pre oko 3,9-2,9 miliona godina.
"Svet minerala i stena" - jedna od ekskluzivnih izložbi Prirodnjačkog centra Srbije. Saznajte nešto više o mineralima i o tome od čega je sastavljena naša planeta. Ovde možete videti mineral Jadarit koji je pronađen na teritoriji Srbije, čiji hemijski sastav podseća na Kriptonit.
Prateći korake dinosaurusa doćićete do replike skeleta dinosaurusa koji su najpoznatiji.
Izložba "Svet dinosaurusa" smeštena je u centralnom delu zgrade. Paleonotološku postavku čini sedam skeleta različitih vrsta dinosaurusa, koji na jedinstven način dočaravaju period mezozoika. Sve skeletne replike radjene su po uzoru na originalne fosile. Utemeljena na naučnim činjenicama ova izložba vas, na najbolji i najatraktivniji način, upoznaje sa osnovama paleontologije. Svi skeleti su identični originalima, autentični i naučno utemeljene gradje, izradjeni u holandskom gradu Lajdenu, u radionici koja se nalazi pri Univerzitetu u istoimenom gradu. Segment ove izložbe čini i postavka originalnih fosila dinosurusa iz američke države Vajoming, kao i paleontološke opreme koja se koristi prilikom njihovih iskopavanja.
Na svakom koraku možete pročitati zanimljivosti vezane za ova bića koja su nekad vladala našom planetom.
Izložba "Svet dinosaurusa" smeštena je u centralnom delu zgrade. Paleonotološku postavku čini sedam skeleta različitih vrsta dinosaurusa, koji na jedinstven način dočaravaju period mezozoika. Sve skeletne replike radjene su po uzoru na originalne fosile. Utemeljena na naučnim činjenicama ova izložba vas, na najbolji i najatraktivniji način, upoznaje sa osnovama paleontologije. Svi skeleti su identični originalima, autentični i naučno utemeljene gradje, izradjeni u holandskom gradu Lajdenu, u radionici koja se nalazi pri Univerzitetu u istoimenom gradu. Segment ove izložbe čini i postavka originalnih fosila dinosurusa iz američke države Vajoming, kao i paleontološke opreme koja se koristi prilikom njihovih iskopavanja.
Na svakom koraku možete pročitati zanimljivosti vezane za ova bića koja su nekad vladala našom planetom.
Izložba "Biodiverzitet Srbije " je vezana za floru i faunu Srbije.
Tu možete videti prirodna bogatsva naše zemlje i saznati ko vam možda pravi društvo dok kampujete u nekoj šumi.
Tu možete videti prirodna bogatsva naše zemlje i saznati ko vam možda pravi društvo dok kampujete u nekoj šumi.
"Svedoci ledenog doba" je gostujuća izložba Prirodnjačkog muzeja u Beogradu koja na autentičan način prikazuje impozantne primerke megafaune, koji su tokom poslednjeg Ledenog doba (pre oko 16 miliona godina) živeli na prostorima današnje Srbije i koji su sa tih prostora nestali pre oko 10.000 godina. Izložba prikazuje desetak originalnih fosilnih ostataka krupnih sisara: džinovskog jelena, runastog nosoroga, stepskog bizona, pećinskog medveda, runastog mamuta i druge.
Možete detaljno da se upoznate sa ovim neobičnim životinjama, da saznate kako su one živele, čime su se hranile i na kraju koji je razlog njihovog izumiranja.
Kao posebnu atrakciju ove izložbe izdvaja se replika mamuta "Kika" u prirodnoj veličini, koja je otkrivena 1996. godine u glinokopu fabrike "Toza Marković" u Kikindi. Originalni skelet se nalazi u Viminacijumu, o kojem sam ranije pisala (link na vrhu stranice -1. deo).
"Kika" je predstavljena u ležećem položaju tj. u autentičnom položaju kako je i pronadjena u glinokopu na dubini od 21 metra. Na ovaj način može da se vidi i doživi kako izgleda potraga i iskopavanje ovih džinovskih sisara i da u najboljem svetlu sagleda grandioznost ovog jedinsvenog eksponata.
Možete detaljno da se upoznate sa ovim neobičnim životinjama, da saznate kako su one živele, čime su se hranile i na kraju koji je razlog njihovog izumiranja.
Kao posebnu atrakciju ove izložbe izdvaja se replika mamuta "Kika" u prirodnoj veličini, koja je otkrivena 1996. godine u glinokopu fabrike "Toza Marković" u Kikindi. Originalni skelet se nalazi u Viminacijumu, o kojem sam ranije pisala (link na vrhu stranice -1. deo).
"Kika" je predstavljena u ležećem položaju tj. u autentičnom položaju kako je i pronadjena u glinokopu na dubini od 21 metra. Na ovaj način može da se vidi i doživi kako izgleda potraga i iskopavanje ovih džinovskih sisara i da u najboljem svetlu sagleda grandioznost ovog jedinsvenog eksponata.
"Bioarheologija Djerdapa" je gostujuća izložba Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, katedre za Bioarheologiju koja predstavlja jedinstvenu kulturu Lepenskog Vira (link na vrhu stranice-1.deo), koja je otkrivena početkom šezdesetih godina na srpskoj strani Dunava u Djerdapu, a čije je istraživanje nastavljeno 2006. godine. Tokom godina istraživanja na ovom lokalitetu otkriveno je naselje čija je starost oko 10.000 godina i pripada granici mezolit-neolit, kao i niz predmeta iz svakodnevnog života, umetničke tvorevine, alati, orudja i dobro očuvani ljudski skeleti. Kamene skulpture ribolikih bića, koje su otkrivene na ovom lokalitetu uvrstile su ga u red najznačajnih arheoloških otkrića u svetskim okvirima.
Od originalnih eksponata mogu se videti skeleti jednog od najstarijih stanovnika Lepenskog Vira, kao i jednog od najmladjih tj. jednog mezolitskog deku i jednu neolitski bebu, devojčicu. Zatim koštane projektile koji su korišćeni u lovu, kamene batove korišćene u ribolovu, ostatke ulovljenih životinja, ogrlice i druge predmete kojima su se ukrašavali, kao i ostatke skeleta pasa i vukova čijom je uporednom analizom utvrdjeno da su upravo na ovom mestu pripitomljeni.
Pored ovih eksponata, sa Lepenskog Vira, izložene su i dve neolitske figurine, žene sa bebom i gravidne žene, koje su pronadjene na lokalitetu Vinča kod Beograda, od izuzetne kulturno-istorijske važnosti.
Upoznajte se sa kulturom i načinom života naših predaka na ovim prostranstvima.
Od originalnih eksponata mogu se videti skeleti jednog od najstarijih stanovnika Lepenskog Vira, kao i jednog od najmladjih tj. jednog mezolitskog deku i jednu neolitski bebu, devojčicu. Zatim koštane projektile koji su korišćeni u lovu, kamene batove korišćene u ribolovu, ostatke ulovljenih životinja, ogrlice i druge predmete kojima su se ukrašavali, kao i ostatke skeleta pasa i vukova čijom je uporednom analizom utvrdjeno da su upravo na ovom mestu pripitomljeni.
Pored ovih eksponata, sa Lepenskog Vira, izložene su i dve neolitske figurine, žene sa bebom i gravidne žene, koje su pronadjene na lokalitetu Vinča kod Beograda, od izuzetne kulturno-istorijske važnosti.
Upoznajte se sa kulturom i načinom života naših predaka na ovim prostranstvima.
"Geodiverzitet Srbije" je zanimljiva postavka , koja predstavlja geološki profil Srbije koji se prostire u pravcu Nikšić - Vidin do dubine od oko 5 kilometara. Drugim rečima možete saznati kako bi izgledalo kada bi neko presekao tlo naše zemlje u pomenutom pravcu. Na tom preseku se jasno vide geološke formacije koje izgradjuju našu zemlju, kao i prostor iščezlog okeana Tetisa, koji je nestao "sudaranjem" afričke i evropske tetktonske ploče baš na prostoru Srbije.
Posebno atraktivan za najmladje, ali i za odrasle, je Dinosville - zabavni Dino park, smešten na otvorenom u nastavku zgrade Prirodnjačkog centra, u okviru koga imate Dino izložbu na otvorenom sa 20 replika različitih vrsta dinosaurusa i kratkim opisom svake vrste dinosaurusa.
U centralnom delu parka nalazi se model vulkana visine 10 metara, koji predstavlja repliku vulkana Svete Helene.
Vulkan je otvoren i napravljen je tako da se moze ući u njega i unutra se nalaze opisi mesta ugašenih i aktivnih vulkana i par eksponata vulkanskog kamenja, a ono što je posebno interesantno je prezentacija na tabletu-erupcija vulkana.
Na interesantan način otkrijte kako su nastali vulkani i saznajte koje su najveće vulkanske erupcije u istoriji čovečanstva.
Na interesantan način otkrijte kako su nastali vulkani i saznajte koje su najveće vulkanske erupcije u istoriji čovečanstva.
U sklopu muzeja je i restoran (koji nije skup), suvenirnica i igraonica za najmladje.
Na izradi svih postavki učestvovali su stručnjaci Prirodnjačkog muzeja iz Beograda, Rudarsko-geološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu i kustosi Prirodnjačkog centra Srbije u Svilajncu. Vizija ljudi koji čine tim Prirodnjačkog centra Svilajnac je da stvore instituciju od nacionalnog značaja, koja će postati važan centar nauke, edukacije i zabave.
Mislimo da su na odličnom putu i želimo im da samo tako nastave. Mi smo iskoristili priliku da saznamo i naučimo nešto novo i odlično se zabavimo.
Cene ulaznica: Odrasli 500 dinara, deca (3 – 12 godina) 350 dinara, grupna karta (više od 20 posetilaca) 250, a deca mladja od 3 godine ne plaćaju.
Mislimo da su na odličnom putu i želimo im da samo tako nastave. Mi smo iskoristili priliku da saznamo i naučimo nešto novo i odlično se zabavimo.
Cene ulaznica: Odrasli 500 dinara, deca (3 – 12 godina) 350 dinara, grupna karta (više od 20 posetilaca) 250, a deca mladja od 3 godine ne plaćaju.
Oduševljeni i veoma zahvalni Svilajncu na divnom provodu, vraćamo se u naš smeštaj.
Poslednji, treći dan boravka u ovim krajevima, bio je rezervisan za posetu okolnim manastirima i istorijskim znamenitostima.
Na samoj teritoriji opštine Velika Plana, kao i u njenoj bližoj okolini, nalazi se veliki broj znamenitosti koje svojom istorijskom i kulturološkom vrednošću, očaravaju .
Manastir Četereže
Poslednji, treći dan boravka u ovim krajevima, bio je rezervisan za posetu okolnim manastirima i istorijskim znamenitostima.
Na samoj teritoriji opštine Velika Plana, kao i u njenoj bližoj okolini, nalazi se veliki broj znamenitosti koje svojom istorijskom i kulturološkom vrednošću, očaravaju .
Manastir Četereže
Na samo 14km od etno sela “Moravski konaci”, izvan naselja, pored puta Žabari – Petrovac na Mlavi, nalazi se manastir Četereže.
Manastir Četereže je sagradjen 1854. godine pored stare crkve brvnare sa početka 19. veka (1805g.) i ubraja se u najstarije hramove ovog tipa. Tu gde se, prema priči meštana, javila presveta Bogorodica i gde je hram podignut, postoji nekoliko izvora za koje žitelji Četereža i okolnih mesta govore da su sveta i da su se tu desila brojna isceljenja. Iz tog razloga, crkva je posvećena Rodjenju presvete Bogorodice i podignuta u klasicističkom duhu, srpsko-vizantiskom stilu, uz primenu elemenata baroka. Zidana je od tvrdog materijala, od grobnih kamenova - spomenika iz okolnih sela.
Crkva je svoje najveće stradanje preživela od austrougarske vojske, jer su crkvu pretvorili u štalu za svoje konje. Tom prilikom austrougari su opljačkali svo pokretno crkveno i kulturno blago, sav nakit, sasude, putiri, ikone, i mnoštvo bogoslužbenih knjiga. Pored takve pljačke, sveštenstvo i verujući narod ovog kraja je sačuvao do današnjih dana mnoštvo bogoslužbenih knjiga iz 1841. godine, štampane u Moskvi, za vreme imperatora Nikolaja I Pavloviča.
Stara crkva brvnara
Stara crkva brvnara
Na pedesetak metara istočno od monumentalne crkve, nalazi se sveti i lekoviti izvor, na koji dolaze stanovnici iz široke okoline. Izvor je na početku jedne poveće šume, a konfiguracija terena oko njega podseća na lokacije mnogih drugih svetih izvora u Braničevu i nalazi se u uvali iznad koje se uzdižu gusto pošumljena brda.
Iznad najbližeg izvora podignuta je lepa česma, a stotinak metara naviše natkriven je čuveni izvor sa svetom vodom. Od izvora je načinjena kaptaža u obliku bunara, stavljen je i prohromski poklopac. Pored, na stočiću prekrivenim crvenim platnom, položene su dve ikone Bogorodice.
Iznad najbližeg izvora podignuta je lepa česma, a stotinak metara naviše natkriven je čuveni izvor sa svetom vodom. Od izvora je načinjena kaptaža u obliku bunara, stavljen je i prohromski poklopac. Pored, na stočiću prekrivenim crvenim platnom, položene su dve ikone Bogorodice.
Otac Andreja zna za nekoliko slučajeva kada su ljudi imali problema sa očima. Dolazili su na izvor i umivali se svetom vodom, a vid se vraćao. Bolest se povlačila kao da je nije ni bilo. Kaže, mnogo je dogadjaja za koje on može da posvedoči, dok su mu o nekima ispričali sveštenici koji su ovde službovali pre njega. Zahvatili smo malo svete vode, umili se i nastavili dalje.
Obe crkve u Četerežu su zasebno evidentirane kao spomenici kulture.
Manastir Koporin
Obe crkve u Četerežu su zasebno evidentirane kao spomenici kulture.
Manastir Koporin
Neki tragovi upućuju na pretpostavku da su na ovom području u periodu mladjeg kamenog doba postojale ljudske naseobine. Takodje, tragovi rimske kulture ukazuju i na boravak Rimljana. Istorijski razvoj ovog kraja, od dolaska Slovena do savremenih dogadjaja, obeležen je brojnim kulturno-istorijskim spomenicima, od kojih je najstariji manastir Koporin.
Manastir Koporin nalazi se blizu Velike Plane. Podigao ga je despot Stefan Lazarević 1408. godine, sin velikog srpskog kneza Lazara, u znak zahvalnosti zbog toga što je ostao živ u bici kod Angore 1402. godine i povratka sestre Olivere, koja je kao “zalog mira” predata turskom sultanu nakon bitke na Kosovu.
Manastir Koporin nalazi se blizu Velike Plane. Podigao ga je despot Stefan Lazarević 1408. godine, sin velikog srpskog kneza Lazara, u znak zahvalnosti zbog toga što je ostao živ u bici kod Angore 1402. godine i povratka sestre Olivere, koja je kao “zalog mira” predata turskom sultanu nakon bitke na Kosovu.
Jedan od najbitnijih dogadjaja za noviju sudbinu manastira bila je vladikina odluka o pretvaranju Koporina u ženski manastir. Godine 1958. u Koporin dolaze devet monahinja iz manastira Ćelije kod Valjeva.
Crkva je gotovo u celosti ozidana kamenom peščarom, dok je opeka korišćena veoma oskudno za izvodjenje malobrojnih detalja.
Glavna crkva je i posvećena svom ktitoru, Sv. Stefanu.
Glavna crkva je i posvećena svom ktitoru, Sv. Stefanu.
Fresko slikarstvo je samo delimično sačuvano i ne prati savremene tokove moravskog slikarstva, već je pomalo arhaično i nalik živopisu druge polovine 14. veka. Medjutim, ovde ipak nalazimo zonu stojećih figura svetih ratnika, karakterističnu za monumentalno moravsko slikarstvo.
Prilikom zamene podnih ploča u hramu u toku 1977. godine, u severozapadnom uglu broda crkve, ispod freske na kojoj je prikazan despot Stefan, pronadjene su mošti koje su bile na dnu grobnice. Nakon detaljnog antropološkog i paleopatološkog pregleda, koji je izvršio poznati antropolog iz Londona Srboljub Živanović, zaključeno je da se radi o moštima Svetog despota Stefana. Svečani prenos moštiju obavljen je oktobra 1989. godine i danas se nalaze u ćivotu u manastirskoj crkvi. Ćivot se otvara dva puta godišnje- 1. avgusta na dan smrti despota Stefana, i dve nedelje kasnije, kada je slava hrama.
U neposrednoj blizini zidina manastirkog kompleksa nalazi se izvor lekovite vode, kojeg je takodje podigao despot Stefan Lazarević. Legenda kaže da je na mestu gde je danas izvor lekovite vode pao konj despota Stefana, vraćajući se iz lova u kojem je bio ranjen. Kada se konj napio vode sa izvora, ozdravio je, pa je despot tu podigao obeležje.
Manastir Koporin predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od velikog značaja.
Manastir Pokajnica
Manastir Pokajnica
Pokajnica je crkva brvnara istoimenog manastira, koja se nalazi nedaleko od Velike Plane. Podignuta je 1818. godine i posvećena letnjem Svetom Nikoli, odnosno Svetom ocu Nikolaju Miriklijskom, te prenosu Njegovih moštiju, ali je ostala upamćena po nazivu koji joj je nadenuo narod – Pokajnica, jer je njenom nastanku prethodio strašan zločin.
U porti se nalazi drvena zvonara s krovom od klisa, kao i konak, verovatno iz vremena gradnje crkve sa drvenim rešetkama na prozorima.
U porti se nalazi drvena zvonara s krovom od klisa, kao i konak, verovatno iz vremena gradnje crkve sa drvenim rešetkama na prozorima.
Manastir je podigao budući knez smederevske nahije, Vujica Vulićević, da bi sprao krivicu sa svoje duše, jer je 1817. godine bio jedan od glavnih učesnika zavere i učestvovao u ubistvu svog kuma, vožda Karadjordja. U neposrednoj blizini manastira, u Radovanjskom lugu se odigralo ubistvo, a smatra se da je upravo vojvoda Vujica bio taj koji je poneo sa sobom odrubljenu Karadjordjevu glavu, ali i njegovu sablju, odelo, pa i ordenje i bisage u kojima je bilo čak 4.000 dukata. Kako dalje navodi narodno predanje, a beleži istorija manastira, vojvoda je zastao da se odmori na obližnjem proplanku. Veruje se da je tek tada shvatio šta je zapravo učinio i da je tada odlučio da upravo na tom mestu podigne crkvu, ne bi li barem nekako sprao krivicu. Tadašnji srpski knjaz Miloš i njegova supruga, kneginja Ljubica su mu dozvolili da iskoristi dukate koje je pronašao u Karadjordjevim bisagama, a smatra se da su i oni novčano pomogli granju crkve – brvnare.
Vojvoda Vujica Vulićević istakao se u borbi protiv Turaka, ali je, nažalost, u istorijske anale ušao ne zbog svoje hrabrosti, već zbog tog sramnog čina.
Na taj način, Srbija je dobila spomen na ovaj strašni dogadjaj. O tome svedoči zapis na ikoni svetog Djordja, kao i godina urezana u talpu, levo od ulaza u crkvu "gospodar Vujica za pomen 1818. godine".
Vojvoda Vujica Vulićević istakao se u borbi protiv Turaka, ali je, nažalost, u istorijske anale ušao ne zbog svoje hrabrosti, već zbog tog sramnog čina.
Na taj način, Srbija je dobila spomen na ovaj strašni dogadjaj. O tome svedoči zapis na ikoni svetog Djordja, kao i godina urezana u talpu, levo od ulaza u crkvu "gospodar Vujica za pomen 1818. godine".
Originalni ikonostas ostvarenje je Konstantina Zografa koji je radio u Srbiji u drugoj i trećoj deceniji 19. veka.
Kao mirska crkva služila je do 1954. godine, kada ju je Episkop Hrizostom proglasio muškim manastirom, a odlukom episkopa Save 1992. godine, manastir Pokajnica, biva proglašen ženskim manastirom.
Preko puta crkve nalazi se zavičajni muzej.
Preko puta crkve nalazi se zavičajni muzej.
Naravno, pretpostavljate, sledeća stanica je bio, upravo, Radovanjski Lug.
Radovanjski Lug
Radovanjski Lug
Radovanjski Lug je spomen kompleks, koji se nalazi u stoletnoj šumi u ataru sela Radovanje. Spomen kompleks obuhvata obeleženo mesto ubistva i prvobitan grob Vožda Djordja Petrovića Karadjordja, crkvu posvećenu Svetom Arhangelu Gavrilu, poznatu i pod imenom Crkva Zahvalnica, nedavno izgradjeni parohijski dom, letnju pozornicu i ulaznu kapiju u Radovanjski Lug.
Posle tri godine izgnanstva, Karadjordje se sa svojim pratiocem pisarom Naumom Krnarom, 1817. godine tajno vratio u Srbiju 1817. godine, iz Rusije. Na preporuku svog kuma, narodnog starešine Vujice Vulićevića, sklonio se u kolibu od proštaca na trlo Dragića Vojkića u Radovanjskom Lugu. Po nalogu Kneza Miloša, koji se bojao za svoju vlast, u rano jutro 13, odnosno 26. jula po novom kalendaru, na praznik Arhangela Gavrila, zaverenici su sekirom usmrtili usnulog Karadjordja pod starim hrastom.
Sahranili su ga u grobu na sto koraka od kolibe prema potoku, bez glave, koje su po naredjenju kneza Miloša odrane, preparirane i otpremljene u Carigrad, da bi se stekla naklonost i poverenje Porte. Kasnije je Karadjordjevo telo bilo više puta premeštano i sahranjivano, da bi najzad bilo sahranjeno u dinastičkoj zadužbini Karadjordjevića, u crkvi Svetog Djorđa na Oplencu (link na vrhu stranice -1. deo).
Prvobitni grob vodje Prvog srpskog ustanka je 1845. godine obeležena velikim drvenim krstom, a danas sadrži mermernu ploču sa tekstom, veliki drveni krst i gvozdenu ogradu.
Stari hrast
Sahranili su ga u grobu na sto koraka od kolibe prema potoku, bez glave, koje su po naredjenju kneza Miloša odrane, preparirane i otpremljene u Carigrad, da bi se stekla naklonost i poverenje Porte. Kasnije je Karadjordjevo telo bilo više puta premeštano i sahranjivano, da bi najzad bilo sahranjeno u dinastičkoj zadužbini Karadjordjevića, u crkvi Svetog Djorđa na Oplencu (link na vrhu stranice -1. deo).
Prvobitni grob vodje Prvog srpskog ustanka je 1845. godine obeležena velikim drvenim krstom, a danas sadrži mermernu ploču sa tekstom, veliki drveni krst i gvozdenu ogradu.
Stari hrast
Crkva Zahvalnica je podignuta prema projektu arhitekte Vasilija Androsova, kao minijatura oplenačke crkve, na mestu ubistva Vožda Karadjordja 1920. godine, gde je položen kamen temeljac za spomen crkvu posvećenu Svetom arhangelu Gavrilu. Narod je crkvu nazvao Zahvalnica, u znak zahvalnosti za sva dela vodje Prvog srpskog ustanka.
Muzej je, nažalost, bio zatvoren.
Inače, Voždov muzej je zaživeo 2014. godine zahvaljujući velikim ličnim naporima i entuzijazmu oca Predraga Popovića, paroha radovanjskog, žitelja Radovanja koji su vredno pomagali, kao i firmama i privatnim darodavcima.
Inače, Voždov muzej je zaživeo 2014. godine zahvaljujući velikim ličnim naporima i entuzijazmu oca Predraga Popovića, paroha radovanjskog, žitelja Radovanja koji su vredno pomagali, kao i firmama i privatnim darodavcima.
Ovaj trodnevni izlet je bio još jedan dodir sa našom istorijom, svetinjama i tradicijom.
Vratili smo se ispunjeni u Moravske konake, uživali još malo u prirodi kraj jezera i sutradan krenuli za Beograd.
Vratili smo se ispunjeni u Moravske konake, uživali još malo u prirodi kraj jezera i sutradan krenuli za Beograd.
Vojvodina
Vojvodina može da se ponosi i pohvali brojnim karakterističnim predelima i lokalitetima od posebnog značaja. Ono što privlači posebnu pažnju turista i zaljubljenika u arhitekturu jesu velelepni dvorci Vojvodine – svojevrsni dragulji vojvodjanskih ravnica. Oni su raskošni svedoci davnih, romantičnih i prohujalih vremena i verni svojevrsni čuvari tradicije. Njihova arhitektura će vas lako očarati, spremna da vam oduzme dah, a sve posetioce zavode svojim upečatljivim šarmom i intrigiraju karakterističnim legendama koje kruže za svaki od njih.
Ova velelepna zdanja u kojima su uživali veleposednici i moćnici iz doba Austrougarske monarhije nalaze se širom Vojvodine. Dvorci Vojvodine gradjeni su u periodu izmedju 18. i 20. veka, a danas predstavljaju odraz moći i raskoša tadašnjih porodica koje su njima gospodarile. Gradjeni na prostranim zelenim površinama, pa su objekti okruženi očuvanim parkovima. Više od 70 dvoraca se danas nalazi u Vojvodini, a mi smo posetili samo dva do sada. Neki od njih su proglašeni za kulturna dobra, dok su neki pretvoreni u hotele.
Svi dvorci, koji su otvoreni za posetioce, nude mogućnost svim zainteresovanim turistima da uživaju u obilasku ovih objekata i parcela na kojima su izgradjeni. Svaki dvorac u Vojvodini nosi sa sobom neku svoju priču, anegdotu ili legendu koja još više daje na njegovom značaju i posebnosti.
Priče, koje danas znamo o usamljenim, bajkovitim mestima za luksuzno stanovanje, odmor i zabave nekadašnjih veleposedničkih, vojnih, trgovačkih i zanatskih porodica tadašnje Austrougarske monarhije, su samo mali deo onoga šta se dešavalo u ovim dvorcima, a većina će zauvek ostati tajna za sve nas, uprkos svojoj lepoti i inspirativnosti. Stilovi gradjenja ovih objekata su različiti i pripadaju prelaznom periodu od baroka do klasicizma. Bogatstvo graditeljskog, istorijskog, kulturnog, ekonomskog i turističkog nasledja, zasnovano je na raznovrsnosti kulturnih dobara, u čemu dvorci i letnjikovci Vojvodine, kao i njihovi parkovi, imaju posebno mesto.
Dvorac Fantast
Ova velelepna zdanja u kojima su uživali veleposednici i moćnici iz doba Austrougarske monarhije nalaze se širom Vojvodine. Dvorci Vojvodine gradjeni su u periodu izmedju 18. i 20. veka, a danas predstavljaju odraz moći i raskoša tadašnjih porodica koje su njima gospodarile. Gradjeni na prostranim zelenim površinama, pa su objekti okruženi očuvanim parkovima. Više od 70 dvoraca se danas nalazi u Vojvodini, a mi smo posetili samo dva do sada. Neki od njih su proglašeni za kulturna dobra, dok su neki pretvoreni u hotele.
Svi dvorci, koji su otvoreni za posetioce, nude mogućnost svim zainteresovanim turistima da uživaju u obilasku ovih objekata i parcela na kojima su izgradjeni. Svaki dvorac u Vojvodini nosi sa sobom neku svoju priču, anegdotu ili legendu koja još više daje na njegovom značaju i posebnosti.
Priče, koje danas znamo o usamljenim, bajkovitim mestima za luksuzno stanovanje, odmor i zabave nekadašnjih veleposedničkih, vojnih, trgovačkih i zanatskih porodica tadašnje Austrougarske monarhije, su samo mali deo onoga šta se dešavalo u ovim dvorcima, a većina će zauvek ostati tajna za sve nas, uprkos svojoj lepoti i inspirativnosti. Stilovi gradjenja ovih objekata su različiti i pripadaju prelaznom periodu od baroka do klasicizma. Bogatstvo graditeljskog, istorijskog, kulturnog, ekonomskog i turističkog nasledja, zasnovano je na raznovrsnosti kulturnih dobara, u čemu dvorci i letnjikovci Vojvodine, kao i njihovi parkovi, imaju posebno mesto.
Dvorac Fantast
U srcu vojvodjanske ravnice, na 14 km od Bečeja prema Bačkoj Topoli skriva se dvorac, ali ne bilo kakav, to je dvorac na kome bajka i dalje živi. Kada parkirate svoje kočije i udjete u kompleks dvorca, bajka može da počne.
Bio jednom jedan gospodin, obrazovan, moćan, otmen, veleposednik, sa druge strane veliki boem najpoznatiji u Bačkoj. Zvao se Bogdan Dundjerski i sagradio je najlepši vojvodjanski zamak…Tako bi počinjala njihova bajka, koja nije imala tako srećan završetak kao Diznijeve bajke.
Bio jednom jedan gospodin, obrazovan, moćan, otmen, veleposednik, sa druge strane veliki boem najpoznatiji u Bačkoj. Zvao se Bogdan Dundjerski i sagradio je najlepši vojvodjanski zamak…Tako bi počinjala njihova bajka, koja nije imala tako srećan završetak kao Diznijeve bajke.
Posed na kome se nalazi prelepi dvorac, poznat kao Ginterov salaš, pripadao je porodici Dundjerski koja je početkom 19. veka iz Hercegovine došla u Vojvodinu koja je tada bila sastavni deo Austrougarske. Kako je ova porodica važila za najimoćniju na ovim prostorima, Bogdanu Dundjerskom, najintrigantnijem pripadniku ove porodice, nisu se svidale priče da je ostao bez novca pa je sagradio dvorac iz mašte u sred nepregledne Vojvodjanske ravnice, onako iz inata. Loza Dundjerskih ostala je poznata po bogatstvu, a kao njihova zaostavština i danas se širom Bačke i Banata nalaze dvorci i letnjikovci, koje su gradili članovi porodice. Na ovom imanju Bogdan je, pred izbijanje Prvog svetskog rata, započeo izgradnju letnjikovca, koji će se sticajem okolnosti posle rata pretvoriti u jedan od najraskošnijih i najvelelepnijih dvoraca Vojvodine.
Dvorac je oslikavao svog tvorca, bio je raskošan, bogat i moćan. Sagradjen je 1925. godine po ugledu na francuske dvorce tog vremena. Arhitektura zamka je veoma zanimljiva, na njemu se prepliće barokni, neoromantični, neogotični i neoklasični stil. Za izgradnju zdanja sa dve svečane sale, dva salona, devet spavaćih soba, velikim vinskim podrumom i bazenom, Bogdan Dundjerski je uposlio najbolje bečke graditelje, koji su podigli gradjevinu po njegovom ukusu.
Čine ga četiri ugaone, dve kružne i dve kupaste kule kao i toranj – stil neogotike. Najupečatljivija odlika dvorca je visoka kula kvadratne osnove sa velikom krovnom terasom, koja se nalazi na kuli dvorca i sa koje, imaćete utisak, vidite celu Vojvodinu.
Ono što će svima biti prilično interesantno jeste to što ova gradjevina stvarno izgleda kao dvorac iz filmova.
Ono što će svima biti prilično interesantno jeste to što ova gradjevina stvarno izgleda kao dvorac iz filmova.
Sam dvorac je ogradjen niskim zidom sa dve monumentalne kapije od kovanog gvozdja. Čitav kompleks se prostire na 65 hektara, a sastoji od dvorca, kapele, ergele, parka sa jezerom i malog kaštela.
Dvorac čuva intrige, ljubavi, patnje, neraskidiva prijateljstva, snove i maštanja najmoćnije porodice tog vremena, porodice Dundjerski.
Dvorac čuva intrige, ljubavi, patnje, neraskidiva prijateljstva, snove i maštanja najmoćnije porodice tog vremena, porodice Dundjerski.
Unutaršnjost dvorca je bila, takodje, impresivna sa autentičnim stilskim raskošnim nameštajem, tepisima i kristalnim lusterima, koji su krasili enterijer dvorca. Nažalost, nakon oslobodjenja 1945. godine iz dvorca je misteriozno nestalo svo bogastvo…U dvorac su, namerno ili ne, puštene ovce pa je tako potpuno uništen pod i deo zida.
Danas, jedino autentično što je ostalo u samom zamku jesu vrata i zidovi. Nameštaj i oprema dvorca restaurisani su onoliko koliko je to bilo moguće, a zarad autentičnosti sa raznih strana je doneta pokućna imovina Dundjerskih, izmedju ostalog i klavir Lenke Dundjerski, Bogdanove sestre od strica, lepotice čuvene po nesrećnoj ljubavi sa pesnikom Lazom Kostićem.
Od 1983. godine belo zdanje u Vojvodjanskoj ravnici je preuredjeno u luksuzan hotel. Pored soba smeštenih u kule zamka, u zamku se nalaze dve svečane sale, tu je i svečani salon sa stilskim nameštajem i salon Bogdana Dundjerskog.
Danas, jedino autentično što je ostalo u samom zamku jesu vrata i zidovi. Nameštaj i oprema dvorca restaurisani su onoliko koliko je to bilo moguće, a zarad autentičnosti sa raznih strana je doneta pokućna imovina Dundjerskih, izmedju ostalog i klavir Lenke Dundjerski, Bogdanove sestre od strica, lepotice čuvene po nesrećnoj ljubavi sa pesnikom Lazom Kostićem.
Od 1983. godine belo zdanje u Vojvodjanskoj ravnici je preuredjeno u luksuzan hotel. Pored soba smeštenih u kule zamka, u zamku se nalaze dve svečane sale, tu je i svečani salon sa stilskim nameštajem i salon Bogdana Dundjerskog.
Danas se u dvorcu Fantast nalazi hotel sa restoranom i salama za najrazličitije proslave, a najviše venčanja i svešanog dela dvorca koji možete obići saostalno ili sa vodičem. Hotel nas nije toliko zanimao, ali smo zato planirali da u restoranu ručamo. Terasa na kojoj su poredjani stolovi je veoma prijatna, izmedju velikog drveća, tako da je moguće sedeti i opustiti se u debelom hladu.
Bogdan Dundjerski je, kako kažu, imao tri velike ljubavi: žene, konje i vino. Bio je veliki boem, voleo je život i dobijao je uvek ono što poželi. Tako se zagledao i zaljubio u Maru, ženu svog kovača, koji je na imanje često dolazio u pratnji svoje lepe supruge. To što je tudja, nije ga sprečilo da osvoji njeno srce i dok je kovač primetio šta se dešava već je bilo kasno. Kao utešnu nagradu kovač je dobio 21 jutro zemlje i novac, što je iskoristio da otvori kovačku radnju u Srbobranu. Lepa Mara i Bogdan su nastavili da uživaju u svojoj ljubavi.
Mara Dinjaski je bila Bogdanova najveća ljubav, nikada je nije oženio, ali je voleo toliko da Bogorodica u kapeli ima njen lik. Kako kažu, bazen ispred dvora je punio mlekom, a ne vodom kako bi se lepa Mara kupala. Marina bolest i umiranje je bio jedan od potresnijih trenutaka u Bogdanovom životu. Pored toga prerana smrt plavokose lepotice Lenke Dundjerski, Bogdanove sestre od strica, se ubraja u težak trenutak u njegovom životu. Smrti omiljenih konja je, takodje, teško podnosio.
Mara Dinjaski je bila Bogdanova najveća ljubav, nikada je nije oženio, ali je voleo toliko da Bogorodica u kapeli ima njen lik. Kako kažu, bazen ispred dvora je punio mlekom, a ne vodom kako bi se lepa Mara kupala. Marina bolest i umiranje je bio jedan od potresnijih trenutaka u Bogdanovom životu. Pored toga prerana smrt plavokose lepotice Lenke Dundjerski, Bogdanove sestre od strica, se ubraja u težak trenutak u njegovom životu. Smrti omiljenih konja je, takodje, teško podnosio.
Brzo po završetku izgradnje dvorca, Bogdan je dao da se na imanju izgradi i kapela posvećena Svetom Djordju, jer je došao do saznanja da se baš na tom mestu nekada davno nalazila crkva. Kapela je izgradjena u neovizantijskom stilu, u velikom kontrastu prema zgradi dvorca. Nacrte za ovu gradjevinu izradio je češki arhitekta Josip Kraus, uz učešće Bogdanovog velikog prijatelja Uroša Predića, koji je inače bio poznat po crkvenom slikarstvu i po čijoj zamisli je napravljen ikonostas, kojeg je on lično oslikao.
Bogdan je imao samo jedan uslov, a to je bilo da Bogorodica dobije lik njegove velike ljubavi – Mare.
Danas kapelica predstavlja mesto koje čuva Predićev rad, koji je od velike umetničke vrednosti, mesto koje čuva priču jednog velikog i pravog prijateljstva izmedju Bogdana Dundjerskog i Uroša Predića i mesto na kome se danas dešavaju najromantičnija venčanja i krštenja. Na tom mestu Bogdan Dundjerski je i sahranjen, 1943. godine.
Bogdan je imao samo jedan uslov, a to je bilo da Bogorodica dobije lik njegove velike ljubavi – Mare.
Danas kapelica predstavlja mesto koje čuva Predićev rad, koji je od velike umetničke vrednosti, mesto koje čuva priču jednog velikog i pravog prijateljstva izmedju Bogdana Dundjerskog i Uroša Predića i mesto na kome se danas dešavaju najromantičnija venčanja i krštenja. Na tom mestu Bogdan Dundjerski je i sahranjen, 1943. godine.
Park koji okružuje dvorac, kapelu i mali kaštel sa svih strana predstavlja mešavinu engleskog i francuskog tipa parkova. Dvorac spada medju najlepše gradjevine ove vrste u Srbiji, a priroda oko njega obiluje romantikom i u mnogome podseća na bajke. U okviru parka se nalaze i dva teniska terena, a u blizini je i zgrada u kojoj se nekada nalazio bioskop "Bratstvo i jedinstvo" izgradjen 1950. godine.
Pored dvorca, Bogdan je uporedo razvijao i ergelu.
Pošto je bio veliki zaljubljenik u konje, te je polovinu od celokupnog imanja podredio upravo ovim plemenitim životinjama. Deo poseda, sa desne strane imanja, je zauzimala ergela koja je pre rata brojala oko 1400 grla i koju su posebno obeležila dva konja. Prvi je bio Inkvizitor, Bogdanov omiljeni konj, koji je bio naslednik Kazanove najtrofejnijeg konja i koji je sahranjen na imanju, a drugi Fantast, koji je 1932. godine osvojio sve moguće trofeje na Beogradskom hipodromu, i u čiju čast je Bogdan tada dao ime svom dvorcu. Fantast je takodje sahranjen na imanju, a njegova lobanja i butna kost danas su izloženi u predvorju.
Nakon oslobodjenja, konji sa imanja Dundjerskog, prodati su Italijanima po klaničnoj ceni.
Pošto je bio veliki zaljubljenik u konje, te je polovinu od celokupnog imanja podredio upravo ovim plemenitim životinjama. Deo poseda, sa desne strane imanja, je zauzimala ergela koja je pre rata brojala oko 1400 grla i koju su posebno obeležila dva konja. Prvi je bio Inkvizitor, Bogdanov omiljeni konj, koji je bio naslednik Kazanove najtrofejnijeg konja i koji je sahranjen na imanju, a drugi Fantast, koji je 1932. godine osvojio sve moguće trofeje na Beogradskom hipodromu, i u čiju čast je Bogdan tada dao ime svom dvorcu. Fantast je takodje sahranjen na imanju, a njegova lobanja i butna kost danas su izloženi u predvorju.
Nakon oslobodjenja, konji sa imanja Dundjerskog, prodati su Italijanima po klaničnoj ceni.
Ovde se odgajaju i treniraju čuvena grla “Remedy for love” – Lek za ljubav, Jalna, Paragraf, Best Vetprom koja možete videti ukoliko posetite kompleks.
Danas na imanju živi 80 grla, ima šest konjušnica, više pomoćnih objekata kao i padok i staza za trening galopera. Pored toga sto se možete napuniti pozitivnom energijom gledanjem ovih plemenitih životinja, uz pomoć iskusnih instruktora-trenera, moguće je i jahanje, vožnja kočijama, a zimi vožnja saonicama u predivnom ambijentu snegom pokrivene ravnice.
Pored dvorca, kapele i parka, takodje i ova velika ergela konja, što će deci odmah privući pažnju, celom ambijentu daje poseban ugodjaj. Ova ergela spada u red najpoznatijih u ovom delu Evrope.
I pored ogromnog novca uloženog u izgradnju dvorca, Bogdan u njemu nikad nije prenoćio. Da li iz inata ili nekog drugog razloga, nije poznato. Poslednje dane proveo je u Bečeju, kao poslanik madjarske okupacione vlade, boreći se za prava Srba po fašističkim zatvorima. Umro je 1943. godine, ne dočekavši kraj rata, a sahranjen je u svojoj kapeli. Budući da nije imao potomstva, testamentom je zaveštao celokupnu imovinu, uključujući i dvorac, Matici Srpskoj, sa željom da se tim fondom finansira školovanje mladih kadrova u poljoprivredi i ekonomiji. Medjutim, zadužbina Bogdana Dunderskog nikad nije zaživela. Zašto, o tome postoje različite teorije, ali za neslavan kraj ove priče najverovatnije je kriv samo rat.
I pored ogromnog novca uloženog u izgradnju dvorca, Bogdan u njemu nikad nije prenoćio. Da li iz inata ili nekog drugog razloga, nije poznato. Poslednje dane proveo je u Bečeju, kao poslanik madjarske okupacione vlade, boreći se za prava Srba po fašističkim zatvorima. Umro je 1943. godine, ne dočekavši kraj rata, a sahranjen je u svojoj kapeli. Budući da nije imao potomstva, testamentom je zaveštao celokupnu imovinu, uključujući i dvorac, Matici Srpskoj, sa željom da se tim fondom finansira školovanje mladih kadrova u poljoprivredi i ekonomiji. Medjutim, zadužbina Bogdana Dunderskog nikad nije zaživela. Zašto, o tome postoje različite teorije, ali za neslavan kraj ove priče najverovatnije je kriv samo rat.
Čest gost na dvorcu bio je i Laza Kostić koji je boraveći u dvorcu napisao najlepšu ljubavnu pesmu „Santa Maria della salute“. Pesmu je posvetio Lenki Dundjerski u koju je bio nesrećno zaljubljen zbog velike razlike u godinama, a kasnije i njene prerane smrti u dvadeset i šestoj godini života.
Ukoliko želite da uživate u pravom Vojvodjanskom ambijentu, u prelepim predelima ravnice, provozate se fijakerom, pijete vino i uživate uz tamburice, onda vam toplo preporučujem da nadjete svoj kutak u dvorcu. Možda, čak i da skrojite svoju bajku i baš ovde kažete ono čuveno “Da!” ili proslavite godišnjicu i, naravno, živite srećno i zadovoljno do kraja života.
Ukoliko želite da uživate u pravom Vojvodjanskom ambijentu, u prelepim predelima ravnice, provozate se fijakerom, pijete vino i uživate uz tamburice, onda vam toplo preporučujem da nadjete svoj kutak u dvorcu. Možda, čak i da skrojite svoju bajku i baš ovde kažete ono čuveno “Da!” ili proslavite godišnjicu i, naravno, živite srećno i zadovoljno do kraja života.
Dvorac Kaštel Ečka
Madjarska reč za dvorac Kaštel [Kastély] latinskog je porekla i označava samostalni stambeni objekat, koji svojim spolјašnjim izgledom ukazuje na privilegovan društveni položaj vlasnika.
Na samo 7 kilometara udaljenosti od Zrenjanina, u selu Ečka, nalazi se ovaj čuveni dvorac Kaštel.
Na samo 7 kilometara udaljenosti od Zrenjanina, u selu Ečka, nalazi se ovaj čuveni dvorac Kaštel.
Vlastelin Luka Lazar kupio je na licitaciji pustaru Ečku 1781. godine i tu izgradio crkvu i osnovao naselje za svoje podanike. Dvorac „Kaštel“ je sagradjen u engleskom stilu početkom 19. veka, a podigao ga je Lukin sin, Agošton Lazar (Augustinus Lazar de Etscka) i on je najzaslužniji za njegovo otvaranje avgusta 1820. godine.
Za svečano otvaranje se uredjivao svaki kutak sela, doterivale su se kuće i čistila dvorišta i ulice, oblikovali drvoredi i pripremali slavoluci. Glavni kuvar je za tu priliku doveden iz Beča. Kočije i konji su blistali za doček 300 uglednih zvanica iz Beča i Budimpešte. Otvaranju je prisustvovao i čuveni grof Esterhazi, najbogatiji i najugledniji vlastelin u Ugarskoj.
Uveče 29. avgusta 1820. priredjena je svečana bakljada da bi ujutru crkvena zvona objavila početak svečanosti i pozvala stanovnike Ečke na proslavu i osvećenje dvorca. Posle svečanog ručka, za gospodu je priredjen lov, a za dame šetnja gondolama po Velikom jezeru i Begeju. Vrhunac svečanosti je bio ečanski bal koji je ličio na čaroliju – divne damske toalete, raskošne uniforme i raznobojne bengalske vatre duž mnogobrojnih staza u parku. Trećeg dana goste je svojim virtuoznim sviranjem oduševio Franc List kao devetogodišnji dečak, tada „čudo od deteta“, a kasnije čuveni dirigent i kompozitor.
Imanje i dvorac 1870. godine otkupio je grof Feliks Ornonkur, a nakon toga dvorac je dograđen i izmenjen 1898/99. godine. Današnji izgled dobija kada je porodica Ornonkur bila na vrhuncu.
Kaštel je godinama bio centar okupljanja ljubitelja lova, iz zemlje i inostranstva, čiji su česti gosti bili austrougarski uvazeni plemići I vlastela. Lovački dvorac je tokom celog 19. veka bio stecište najviše aristrokratije Austrougarske monarhije. Dolazilo se da se lovi, zabavlja, pije i odmara. Medju odabranim gostima je bilo i pretendenata na sam vladarski presto, pa je tako zabeleženo da je Ečku u četiri navrata posetio i sam Franc Ferdinand. Poslednji put, samo dva dana uoči ubistva u Sarajevu, 28. juna 1914. godine. Takodje, čest gost u Kaštelu je bio i srpski prestolonaslednik Aleksandar Karadjordjević.
Kaštel je prizemna gradjevina složene osnove sa naknadno dogradjenim krilom u obliku latiničnog slova L. Prvobitni objekat je izmennjen, tako što je u prostranom potkrovlju, prostor prilagodjen za stanovanje. U središnjem delu dogradjenog krila je izgradjena kula sa piramidalnim krovom, a u produžetku je prizemni aneks sa tremom. Trem se proteže duž celog južnog krila, a nose ga udvojeni jonski stubovi. Iako znatno izmenjena kako u enterijeru, tako i eksterijeru, zgrada dvorca u Ečki, je u graditeljskom smislu jedinstven objekat. Zgrada oslikava stilsku orijentaciju bivših vlasnika koji su ne sumljivo uticali na koncept arhitekture.
Za svečano otvaranje se uredjivao svaki kutak sela, doterivale su se kuće i čistila dvorišta i ulice, oblikovali drvoredi i pripremali slavoluci. Glavni kuvar je za tu priliku doveden iz Beča. Kočije i konji su blistali za doček 300 uglednih zvanica iz Beča i Budimpešte. Otvaranju je prisustvovao i čuveni grof Esterhazi, najbogatiji i najugledniji vlastelin u Ugarskoj.
Uveče 29. avgusta 1820. priredjena je svečana bakljada da bi ujutru crkvena zvona objavila početak svečanosti i pozvala stanovnike Ečke na proslavu i osvećenje dvorca. Posle svečanog ručka, za gospodu je priredjen lov, a za dame šetnja gondolama po Velikom jezeru i Begeju. Vrhunac svečanosti je bio ečanski bal koji je ličio na čaroliju – divne damske toalete, raskošne uniforme i raznobojne bengalske vatre duž mnogobrojnih staza u parku. Trećeg dana goste je svojim virtuoznim sviranjem oduševio Franc List kao devetogodišnji dečak, tada „čudo od deteta“, a kasnije čuveni dirigent i kompozitor.
Imanje i dvorac 1870. godine otkupio je grof Feliks Ornonkur, a nakon toga dvorac je dograđen i izmenjen 1898/99. godine. Današnji izgled dobija kada je porodica Ornonkur bila na vrhuncu.
Kaštel je godinama bio centar okupljanja ljubitelja lova, iz zemlje i inostranstva, čiji su česti gosti bili austrougarski uvazeni plemići I vlastela. Lovački dvorac je tokom celog 19. veka bio stecište najviše aristrokratije Austrougarske monarhije. Dolazilo se da se lovi, zabavlja, pije i odmara. Medju odabranim gostima je bilo i pretendenata na sam vladarski presto, pa je tako zabeleženo da je Ečku u četiri navrata posetio i sam Franc Ferdinand. Poslednji put, samo dva dana uoči ubistva u Sarajevu, 28. juna 1914. godine. Takodje, čest gost u Kaštelu je bio i srpski prestolonaslednik Aleksandar Karadjordjević.
Kaštel je prizemna gradjevina složene osnove sa naknadno dogradjenim krilom u obliku latiničnog slova L. Prvobitni objekat je izmennjen, tako što je u prostranom potkrovlju, prostor prilagodjen za stanovanje. U središnjem delu dogradjenog krila je izgradjena kula sa piramidalnim krovom, a u produžetku je prizemni aneks sa tremom. Trem se proteže duž celog južnog krila, a nose ga udvojeni jonski stubovi. Iako znatno izmenjena kako u enterijeru, tako i eksterijeru, zgrada dvorca u Ečki, je u graditeljskom smislu jedinstven objekat. Zgrada oslikava stilsku orijentaciju bivših vlasnika koji su ne sumljivo uticali na koncept arhitekture.
Ovaj dvorac takodje krije ne tako lepe priče.
Bilo je pozno leto kada je putujuća glumačka družina Jove Čizmića stigla i do Zrenjanina. U Ečkoj, u parku ispred nekadašnjeg dvorca Lazarevih, od ranog jutra je vrilo kao u košnici. Glumci, koji su ujedno bili i kočijaši, stolari, statisti i blagajnici, postavljali su improvizovanu binu kraj male fontane. Tu će, prema dogovoru sa tadašnjim spahijom, boraviti nekoliko dana i svake večeri odigrati po jednu predstavu. Njihov mukotrpan posao pratili su i brojni paori, biroši i dvorska posluga. Pozorište je sredinom 19. veka bilo novina za njihove napaćene i umorne oči. Pažnju spahijinih ćerki, posebno one najmladje, najviše je privukao jedan mladi, lepuškasti glumac. Njegova pojava je toliko omamila tek stasalu devojku, da je nenadanu opasnost primetio i njen otac.
Odmah posle odigrane predstave, pozvao je vodju trupe, isplatio mu znatno više od dogovorene sume i naredio da odmah pokupe svoje stvari i odu sa njegovog imanja. Tako je, naposletku, i bilo.
Možda bi ovaj detalj iz života lovačkog dvorca „Kaštel" odavno pokrila prašina zaborava, da priča nije imala i svoj nastavak. Nažalost, tragičan. Trupa je otišla, ali je mladi glumac ostao. Krio se na imanju u gustoj šumi i povremeno sastajao sa lepom vlastelinkom. Trajala je njihova romansa neko vreme i ko zna kako bi se završila da za njihovu ljubav nije saznao i sam spahija.
Jedne večeri, kaže predanje, ugledao ih je duboko u parku. Odvezao je pse i pustio ih na mladića. Nesrećni čovek je počeo da beži, ali nije daleko odmakao. Ispred velike kule, preko puta zamka, psi su ga stigli i živog rastrgli. Devojka je zanemela. Dugo je bolovala i svoju tugu u srcu nosila. Nikada se nije udala, do smrti je ostala da živi u zamku, čekajući dan kada će ponovo biti sa svojim dragim.
Doduše, prema rečima menadžera zdanja, činjenica je da zloslutna kula i danas postoji, da i sada privlači pažnju prolaznika, ali i to da joj se ne može prići. Slučajno ili ne, tek oko nje se i danas okupljaju čopori pasa lutalica, koji zlokobno reže i teraju sve koji bi joj se približili, kao da još čuvaju dušu nesrećnog mladića, ali i uspomenu na ovaj strašan dogadjaj.
Agošton ubio brata zbog šale.
Mihalj je, takodje, bio Lukačev sin, ali ni približno tako uspešan kao najstariji Agošton. Živeo je na imanju, u današnjem selu Lazarevo kraj Zrenjanina, ali se s bratom sporio oko mnogo čega. Što je Agoštonovo bogatstvo bilo veće, sujeta i netrpeljivost mladjeg brata bile su izraženije. Jedne noći, kaže predanje, iz čiste obesti i bezobrazluka, Mihalj je s grupom svojih momaka došao u Ečku i ukrao nekoliko grla sa Agoštonovih pašnjaka. Bila je to naoko detinjasta i bezazlena igra, ali stariji brat nije tako mislio. Istog jutra ga je posetio i pred kućnim pragom usmrtio. Kasnije se, kažu, pokajao, pa je bratu na svom imanju podigao spomenik, a njegovo telo preneo u porodičnu crkvu, gde se i danas nalazi.
Spomenik Mihalju Lazaru
Bilo je pozno leto kada je putujuća glumačka družina Jove Čizmića stigla i do Zrenjanina. U Ečkoj, u parku ispred nekadašnjeg dvorca Lazarevih, od ranog jutra je vrilo kao u košnici. Glumci, koji su ujedno bili i kočijaši, stolari, statisti i blagajnici, postavljali su improvizovanu binu kraj male fontane. Tu će, prema dogovoru sa tadašnjim spahijom, boraviti nekoliko dana i svake večeri odigrati po jednu predstavu. Njihov mukotrpan posao pratili su i brojni paori, biroši i dvorska posluga. Pozorište je sredinom 19. veka bilo novina za njihove napaćene i umorne oči. Pažnju spahijinih ćerki, posebno one najmladje, najviše je privukao jedan mladi, lepuškasti glumac. Njegova pojava je toliko omamila tek stasalu devojku, da je nenadanu opasnost primetio i njen otac.
Odmah posle odigrane predstave, pozvao je vodju trupe, isplatio mu znatno više od dogovorene sume i naredio da odmah pokupe svoje stvari i odu sa njegovog imanja. Tako je, naposletku, i bilo.
Možda bi ovaj detalj iz života lovačkog dvorca „Kaštel" odavno pokrila prašina zaborava, da priča nije imala i svoj nastavak. Nažalost, tragičan. Trupa je otišla, ali je mladi glumac ostao. Krio se na imanju u gustoj šumi i povremeno sastajao sa lepom vlastelinkom. Trajala je njihova romansa neko vreme i ko zna kako bi se završila da za njihovu ljubav nije saznao i sam spahija.
Jedne večeri, kaže predanje, ugledao ih je duboko u parku. Odvezao je pse i pustio ih na mladića. Nesrećni čovek je počeo da beži, ali nije daleko odmakao. Ispred velike kule, preko puta zamka, psi su ga stigli i živog rastrgli. Devojka je zanemela. Dugo je bolovala i svoju tugu u srcu nosila. Nikada se nije udala, do smrti je ostala da živi u zamku, čekajući dan kada će ponovo biti sa svojim dragim.
Doduše, prema rečima menadžera zdanja, činjenica je da zloslutna kula i danas postoji, da i sada privlači pažnju prolaznika, ali i to da joj se ne može prići. Slučajno ili ne, tek oko nje se i danas okupljaju čopori pasa lutalica, koji zlokobno reže i teraju sve koji bi joj se približili, kao da još čuvaju dušu nesrećnog mladića, ali i uspomenu na ovaj strašan dogadjaj.
Agošton ubio brata zbog šale.
Mihalj je, takodje, bio Lukačev sin, ali ni približno tako uspešan kao najstariji Agošton. Živeo je na imanju, u današnjem selu Lazarevo kraj Zrenjanina, ali se s bratom sporio oko mnogo čega. Što je Agoštonovo bogatstvo bilo veće, sujeta i netrpeljivost mladjeg brata bile su izraženije. Jedne noći, kaže predanje, iz čiste obesti i bezobrazluka, Mihalj je s grupom svojih momaka došao u Ečku i ukrao nekoliko grla sa Agoštonovih pašnjaka. Bila je to naoko detinjasta i bezazlena igra, ali stariji brat nije tako mislio. Istog jutra ga je posetio i pred kućnim pragom usmrtio. Kasnije se, kažu, pokajao, pa je bratu na svom imanju podigao spomenik, a njegovo telo preneo u porodičnu crkvu, gde se i danas nalazi.
Spomenik Mihalju Lazaru
Ovo su samo dva od mnogobrojnih dogadjaja, za koje se i danas može čuti u nekadašnjem dvorcu Lukača Lazara, a sada hotelu „Kaštel" u Ečkoj.
II svetski rat i ratna razaranja nisu zaobišla ni Kaštel. Alisa Harlokurt, poslednji potomak porodice Lazar, dvorac je napustila 1945. godine. Sa svojim drugim suprugom i decom iz prvog braka otplovila je za Severnu Ameriku, gde je, kažu, dugo živela. Nažalost, živih potomaka porodice Lazar više nema. Neko bi rekao, platili su danak velikom i brzom bogatstvu, nesmirenim strastima i jalovim nadama.
Puno je godina prošlo, točak istorije se konačno zaustavio. Ili se nama, barem tako učinilo.
Prostrana balska dvorana nekada je bila omiljeno mesto okupljanja svih videnijih ljudi toga mesta i šire, a danas je ona pretvorena u restoran u čijem predivnom ambijentu i ukusnoj hrani uživaju i domaći i strani turisti. Svakako, i preostali deo dvorca je renoviran i adaptiran u hotel, koji odiše autentičnim aristokratskim ambijentom.
Dvorac Kaštel Ečka raspolaže sa 38 soba i 7 apartmana, koje su mešavina modernog i srednjevekovnog dizajna, a zainteresovanim turistima i svima onima koji požele da provedu odmor u ovom dvorcu pruža mir i pogled na park koji okružuje celokupno zdanje.
Puno je godina prošlo, točak istorije se konačno zaustavio. Ili se nama, barem tako učinilo.
Prostrana balska dvorana nekada je bila omiljeno mesto okupljanja svih videnijih ljudi toga mesta i šire, a danas je ona pretvorena u restoran u čijem predivnom ambijentu i ukusnoj hrani uživaju i domaći i strani turisti. Svakako, i preostali deo dvorca je renoviran i adaptiran u hotel, koji odiše autentičnim aristokratskim ambijentom.
Dvorac Kaštel Ečka raspolaže sa 38 soba i 7 apartmana, koje su mešavina modernog i srednjevekovnog dizajna, a zainteresovanim turistima i svima onima koji požele da provedu odmor u ovom dvorcu pruža mir i pogled na park koji okružuje celokupno zdanje.
Kompleks dvorca u Ečki je okružen manjim parkom, a nekada je činio veću ambijentalnu celinu u kojoj je grof Feliks Ornonkur postavio parkovsku skulpturu, fontanu i drugi parkovski mobilijar. Nekadašnji pomoćni objekti su udaljeni od dvorca, a danas se nalaze izvan kompleksa. Vlasnik je bio nadaleko poznat odgajivač rasnih paradnih konja.
Kraj 19. veka – Grof Feliks Arnonkur (Felix Graf Harnoncourt)
U prelepom parku površine oko četiri hektara njišu se krošnje breza i platana. Skrivena u zelenilu, van domašaja očiju, i danas vekuje stara konjušnica Lazarevih. Upravo u njoj, sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, pronadjeni su portreti Mihalja Lazara, nepoznate devojčice i Viktorine Eldesfaher, supruge Sigesmunda, praunuka Lazara. Ni njihova sudbina, kaže naša sagovornica, nije bila vesela.
Kaštel ima funkciju „sabirnog centra“ za mnoge lovce iz zemlje i inostranstva, kako nekada tako i danas.
Danas dvorac Kaštel je zdanje koje nudi odmor u autentičnom ambijentu inspirisanom aristokratskom prošlošću, a 2001. godine je proglašen za spomenik kulture.
U okolini dvorca se nalaze ribnjak i vodotoranj, koji celom kompleksu daju izuzetan ambijentalni i prirodno-ekološki značaj, a kao i svaki dvorac, pruža predivan ambijent za venčanja.
Danas dvorac Kaštel je zdanje koje nudi odmor u autentičnom ambijentu inspirisanom aristokratskom prošlošću, a 2001. godine je proglašen za spomenik kulture.
U okolini dvorca se nalaze ribnjak i vodotoranj, koji celom kompleksu daju izuzetan ambijentalni i prirodno-ekološki značaj, a kao i svaki dvorac, pruža predivan ambijent za venčanja.
Koliko se, kažu, Franc Ferdinand ludo zabavljao, potvrdjuje i podatak da je stigao ovde i tajno da se oženi, a brak je pred Bogom, daleko od očiju javnosti, sklopljen u obližnjoj katoličkoj crkvi, takodje zadužbini Lazarevih.
Crkva se nalazi odmah pored dvorca I potiče iz druge polovine 19. veka.
Crkva se nalazi odmah pored dvorca I potiče iz druge polovine 19. veka.
Mešavina modernog i srednjovekovnog dizajna, izolovanost od gradske buke i umirujuća lepota vojvodjanske prirode, učiniće da se na ovom mestu potpuno opustite i vratite u neka davna vremena. Pored toga, ovde vas očekuju i najukusniji specijaliteti domaće kuhinje, ali i aktivnosti poput lova i ribolova, obilaska čuvene “Carske bare” i šetnje Zrenjaninom.
Carska bara
Najveća atrakcija Ečke je i danas njena okolina, ponajviše Carska bara, od dvorca udaljena svega nekoliko kilometara. Danas je to specijalni rezervat prirode od svetskog značaja, koju čine staro korito reke Begej i tri močvare - Tiganjika, Perleska i Carska bara, sa preko 200 vrsta ptica, medju kojima se nalaze i prave retkosti evropske faune - primerci ugroženih vrsta čaplji, kormorana, gnjuraca, pataka. Sačinjen je od više jezera, vrbaka i stepa, trske i ševara nalazi se na oko 80 km od Beograda, i oko 2 km od magistralnog puta Zrenjanin-Beograd, a zauzima površinu od oko 1600 hektara. Močvarnu vegetaciju područja čine interesantne biljne vrste, retke i ugrožene belog i žutog lokvanja ili močvarne orhideje, dok je prostor oko bare obrastao dugogodišnjim zasadima vrbe i topole.
Pored ptica i neverovatnog biljnog sveta koji se sastoji od preko 500 vrsta, ovde se mogu pronaći i divlja svinja, srna, lisica, zec. U vodama starog Begeja i Carske bare živi 24 vrste riba.
Pored ptica i neverovatnog biljnog sveta koji se sastoji od preko 500 vrsta, ovde se mogu pronaći i divlja svinja, srna, lisica, zec. U vodama starog Begeja i Carske bare živi 24 vrste riba.
Iako je i sada pravo carstvo životinjskog i biljnog sveta, svoje ime duguje upravo prvim gostima, krunisanim i nekrunisanim carskim glavarima. Lovili su ovde krupnu i sitnu divljač, pravili terevenke i pijanke, ali im sudbina nije bila naklonjena.
- Čudan je usud tadašnjih gostiju, ali i domaćina - podseća čovek zadužen za razvoj turizma u ovom rezervatu.
Dolazio je i princ Rudolf, carski sin Franje Josifa, koji se kasnije obesio. Lovio je i nadvojvoda Franc Ferdinand, pa su ga potom ubili. Čest gost je bio i kralj Aleksandar, a znamo kako je i on završio. Ništa srećniji nije bio ni Janoš, jedan od sinova osnivača dvorca Lukača Lazara, koji je skončao romantičnom smrću. Boreći se za čast jedne dame, u dvorcu kraj Elemira, stradao je u dvoboju. I dobro je, valjda, što smo uveli trajnu zabranu lova, a u pohod na divljač sada se može doći samo ako ste naoružani kamerom ili fotoaparatom.
- Čudan je usud tadašnjih gostiju, ali i domaćina - podseća čovek zadužen za razvoj turizma u ovom rezervatu.
Dolazio je i princ Rudolf, carski sin Franje Josifa, koji se kasnije obesio. Lovio je i nadvojvoda Franc Ferdinand, pa su ga potom ubili. Čest gost je bio i kralj Aleksandar, a znamo kako je i on završio. Ništa srećniji nije bio ni Janoš, jedan od sinova osnivača dvorca Lukača Lazara, koji je skončao romantičnom smrću. Boreći se za čast jedne dame, u dvorcu kraj Elemira, stradao je u dvoboju. I dobro je, valjda, što smo uveli trajnu zabranu lova, a u pohod na divljač sada se može doći samo ako ste naoružani kamerom ili fotoaparatom.
A Carska bara, ta carica medju močvarama, i danas mami vaskoliki svet. Dolaze ekskurzije, ljubitelji prirode, zaljubljeni parovi, stranci... Nedavno je rendžere zbunila i grupa zabrasjenih žena, sve jedna drugoj do uveta.
U rezervatu vladaju stroga pravila ponašanja. Zabranjeno je zadržavanje posle 22 sata, nije dozvoljeno paljenje vatre, broj gostiju je strogo ograničen. Želja je, kažu, da se životinje zaštite od ljudi, ali i ljudi od životinja. Na raspolaganju su pešačke staze, vidikovci, tereni za odbojku na travi i pesku, kafanica i odmorišta pod trščanim krovom. U foto-safari se može krenuti i čamcima i kanuima, a za veće grupe gostiju, vikendom i praznikom, plovi i neobičan brod, kao iz bajke prenet. Sa početkom proleća I do kraja leta su organizovane vožnje i upoznavanje sa bogatom florom I faunom ovog jedinstvenog predela u svetu.
U rezervatu vladaju stroga pravila ponašanja. Zabranjeno je zadržavanje posle 22 sata, nije dozvoljeno paljenje vatre, broj gostiju je strogo ograničen. Želja je, kažu, da se životinje zaštite od ljudi, ali i ljudi od životinja. Na raspolaganju su pešačke staze, vidikovci, tereni za odbojku na travi i pesku, kafanica i odmorišta pod trščanim krovom. U foto-safari se može krenuti i čamcima i kanuima, a za veće grupe gostiju, vikendom i praznikom, plovi i neobičan brod, kao iz bajke prenet. Sa početkom proleća I do kraja leta su organizovane vožnje i upoznavanje sa bogatom florom I faunom ovog jedinstvenog predela u svetu.
- Na kamionima je donet u delovima, davno iz Slovenije - kaže naš domaćin. - Može da primi pedesetak gostiju, ima mali gaz i može se kretati i najplićim kanalima. Nažalost, zbog takvog gaza je prilično i nestabilan, pa ne plovimo kada je jak vetar. Danas vetar nije bio jak, ali je bilo oblačno…no ipak, vožnja nije bila moguća.
Posle izleta na Carskoj bari možete navratiti na jedno od obližnjih autentičnih mesta za ovaj deo Srbije. Za riblje specijalitete preporučujemo Hotel “Sibila”, a na divljač i specijalitete vojvodjanske kuhinje restoran “Trofej”, koji se nalazi na putu Beograd-Zrenjanin.
Etno selo - salaš “Tiganjica”
Neposredno uz magistralni put Zrenjanin-Beograd, u blizini specijalnog rezervata prirode „Carska bara“ nalazi se etno kompleks „Tiganjica“, sa prenoćištem, restoranom, mini zoo vrtom i svim pratećim sadržajima za opuštanje i odmor.
Posebna atrakcija Tiganjice je mini zoo vrt u kojem su smešteni petlovi, paunovi, srne, nojevi i patke, a za one koji vole aktivan vikend postoji i teren za odbojku na pesku.
Ovaj etno kompleks konstruisan je u starom banatskom stilu i u njemu su prikazane verne replike banatskih kuća, način života u Banatu i kako se u davna vremena gradilo, tako da pruža mogućnost da se bar na tren vratite u prošlost i osetite njegove čari.
Prepoznatiljiv po velikoj banatskoj vetrenjači, negovanom parku, cvetnim lejama, etno skulpturama, i naravno autentičanom lovačkom restoranu „Trofej“, koji je nadaleko poznat po bogatoj ponudi tradicionalnih jela od ribe i divljači, a koji je temelj Tiganjice.
Prepoznatiljiv po velikoj banatskoj vetrenjači, negovanom parku, cvetnim lejama, etno skulpturama, i naravno autentičanom lovačkom restoranu „Trofej“, koji je nadaleko poznat po bogatoj ponudi tradicionalnih jela od ribe i divljači, a koji je temelj Tiganjice.
Ovo je bilo predivno mesto za ručak i odmor.
Tu je i brvnara za manje proslave, smeštaj u sobama uredjenim u etno stilu, kao i razgledanje tradicionalne banatske kuće, koja raspolaže sa šest soba i ekonomsko dvorište. U sećanje na tvorca "Tiganjica" sagradjen je Ljubišin etno muzej, koji sadrži preko 400 starih predmeta, starih kola, parnica, peći.
U okviru imanja su i štale sa rasnim konjima, mini ergela poni konja kao i staze za jahanje, a deca se mogu zabavljati u ogradjenom dečijem igralištu u društvu poni konja.
Posle ručka i odmora uputili smo se u Idvor.
Idvor
Često imamo utisak da su Bačvani i Sremci zaneseni pričom o tome šta je ko doneo Vojvodini. Kao sto Srbobran i Bečej imaju priču o Dundjerskima, Lazi i Lenki, Sremci priče o vinu i Rimljanima, bermetu s Titanika, priču o svom Sirmijumu, Savi i Dunavu, a potpisujem, podjednako veliku i značajnu priču ima i Idvor.
Na 67km od Beograda, a 13km od Kovačice, koju su njeni slikari proslavili od Njujorka do Tokija, pored reke Tamiš, nalazi se ovo malo banatsko mesto Idvor, koje je poznato po tome gde se rodio, odrastao i školovao jedan od najvećih naučnika i pronalazača kojeg je svet video, dobitnika Edisonove medalje i Pulicerove nagrade, Mihajla Idvorskog Pupina (1854-1935), čiji je pronalazak omogućio prenos telefonskih razgovora na velike daljine.
Na 67km od Beograda, a 13km od Kovačice, koju su njeni slikari proslavili od Njujorka do Tokija, pored reke Tamiš, nalazi se ovo malo banatsko mesto Idvor, koje je poznato po tome gde se rodio, odrastao i školovao jedan od najvećih naučnika i pronalazača kojeg je svet video, dobitnika Edisonove medalje i Pulicerove nagrade, Mihajla Idvorskog Pupina (1854-1935), čiji je pronalazak omogućio prenos telefonskih razgovora na velike daljine.
Mihajlo Idvorski Pupin
E taj Idvor čekao je do polovine 18. veka da mu odu najpre Turci, a onda i kuga. Preteklo je tek par kuća. Onda je prodisao, odmorio se i neometan počeo da živi svoj san. S jedne strane okružen ledinama i trskom, s druge opružen po černozemu koji rađa i ono što jesi i ono što nisi posadio. To je čarolija južnog Banata. A kada te ona zamanta, ni nebo ti nije granica. Uostalom, Idvor ima najbolji dokaz, sa svojih tek oko hiljadu stanovnika, onima koji umeju da je osete, omirišu i u vazduhu opipaju, da i danas nudi istu čaroliju.
Idvor je malo i mirno selo. Bila je subota i na ulicama nije bilo nikoga.
Prošetali smo parkom u kom su smešteni spomenik naučniku, crkva u kojoj je Mihajlo Pupin kršten, stara škola iz 1843. godine koju je Mihajlo pohadjao, a danas je muzej i Narodni dom Mihajla Pupina. Narodni dom predstavlja zadužbinu koju je Mihajlo ostavio Idvoru, a na ulazu u dom nalazi se njegova bista, rad Ivana Meštrovića. Nаrodni dom u Idvoru, koji nosi Pupinovo ime, sаgrаdjen je godinu dаnа posle njegove smrti.
Idvor je malo i mirno selo. Bila je subota i na ulicama nije bilo nikoga.
Prošetali smo parkom u kom su smešteni spomenik naučniku, crkva u kojoj je Mihajlo Pupin kršten, stara škola iz 1843. godine koju je Mihajlo pohadjao, a danas je muzej i Narodni dom Mihajla Pupina. Narodni dom predstavlja zadužbinu koju je Mihajlo ostavio Idvoru, a na ulazu u dom nalazi se njegova bista, rad Ivana Meštrovića. Nаrodni dom u Idvoru, koji nosi Pupinovo ime, sаgrаdjen je godinu dаnа posle njegove smrti.
U životu slavnog naučnika, doslovno sve, započinjalo je u Idvoru. „Svaki dečko imao je bricu, nož sa dugom drvenom drškom“, piše Pupin u svojoj autobiografiji. „Taj bi se nož zabadao duboko u zemlju, zatim bi se udaranjem po njegovoj drvenoj dršci proizvodio zvuk, a dečaci su, ležeći na zemlji, prislonjeni uhom, imali zadatak da odrede pravac i rastojanje zvučnog izvora. Vežbanjem smo postali stručnjaci za ovaj posao. Zapazili smo da se zvuk mnogo brže prostire kroz zemlju nego kroz vazduh, i da tvrda i čvrsta zemlja prenosi zvuk mnogo bolje od rastresite uzorane zemlje“, objašnjava Pupin, kazujući da su na taj način slali signale koje nisu mogli da čuju rumunski kradljivci stoke, koji su se krili u kukurznim poljima. Ovo otkriće, godinama kasnije, Pupin će ugraditi u svoje pronalaske na planu telefonije, telegrafije i radio-tehnike.
Kao što je Uroš Predić voleo Orlovat ili Paja Jovanović Vršac, tako i ljubav Mihajla Pupina, prema Idvoru, ostaje bez premca. Mudrost ovog velikog čoveka ogleda se i u tome što svojim voljenim seljanima, u duhu one čuvene kineske poslovice – nije davao ribu, već je želeo da ih nauči da je pecaju i imaju stalno. To je mnogo više od pukog sentimenta.
Centralnim prostorom kompleksa dominira monumentalna zgrada Narodnog doma u stilu ekleptike. Ova zgrada je deo Pupinovog projekta koji je namenio Idvoru sa ciljem da postane centar znanja u oblasti poljoprivrede, kako bi se mladi obrazovali i doprineli ukupnom razvoju sela. U tu svrhu, o sopstvenom trošku, sazidao je Narodni dom u akademskom stilu, koji bi pored čitaonice bio i škola u kojoj bi se idvorska mladež, pa i stariji Idvorci, poučavali u negovanju voća i povrća i u drugim poljoprivrednim poslovima. Zamislio je da upravnik Doma bude upravo učitelj „baštovanske nastave“. Pupin se lično brinuo o svakom detalju. Medjutim, otvoren je tek 1936. godine, godinu posle smrti Mihajla Pupina, koji je umro u Njujorku 12. marta 1935. godine i, nažalost, nije doživeo otvaranje ovog najsavremenijeg i najlepšeg zdanja svog doba.
Zdanje je dobilo vodu i kanalizaciju, generator za struju, električnu i grejnu instalaciju, radio, razglas, salu sa 150 sedišta, stambeni deo za agroinženjera, koji bi se tako lakše privukao da ostane u selu, i kao posebnu zanimljivost – Narodni dom u podrumu ima dva seoska kupatila. Shodno vremenu, po jedan za muškarce i žene.
Uz veliku salu, službene prostorije i biblioteku, Narodni Dom je radio kao Dom kulture do 1979. godine, kada je dobio današnji izled, a iste godine je osnovan kao muzejski kompleks povodom 125. godišnjice rodjenja slavnog naučnika i od tada je pod zaštitom kao spomenik kulture.
U okviru Doma kulture danas se pored Narodnog doma nalaze i rodna kuća i stara škola sa gradjena 1846. godine, u kojoj je čuveni naučnik ugledao prva slova i pod čijim krovom su danas izloženi Pupinovi nаjznаčаjniji pronаlаsci.
Kao što je Uroš Predić voleo Orlovat ili Paja Jovanović Vršac, tako i ljubav Mihajla Pupina, prema Idvoru, ostaje bez premca. Mudrost ovog velikog čoveka ogleda se i u tome što svojim voljenim seljanima, u duhu one čuvene kineske poslovice – nije davao ribu, već je želeo da ih nauči da je pecaju i imaju stalno. To je mnogo više od pukog sentimenta.
Centralnim prostorom kompleksa dominira monumentalna zgrada Narodnog doma u stilu ekleptike. Ova zgrada je deo Pupinovog projekta koji je namenio Idvoru sa ciljem da postane centar znanja u oblasti poljoprivrede, kako bi se mladi obrazovali i doprineli ukupnom razvoju sela. U tu svrhu, o sopstvenom trošku, sazidao je Narodni dom u akademskom stilu, koji bi pored čitaonice bio i škola u kojoj bi se idvorska mladež, pa i stariji Idvorci, poučavali u negovanju voća i povrća i u drugim poljoprivrednim poslovima. Zamislio je da upravnik Doma bude upravo učitelj „baštovanske nastave“. Pupin se lično brinuo o svakom detalju. Medjutim, otvoren je tek 1936. godine, godinu posle smrti Mihajla Pupina, koji je umro u Njujorku 12. marta 1935. godine i, nažalost, nije doživeo otvaranje ovog najsavremenijeg i najlepšeg zdanja svog doba.
Zdanje je dobilo vodu i kanalizaciju, generator za struju, električnu i grejnu instalaciju, radio, razglas, salu sa 150 sedišta, stambeni deo za agroinženjera, koji bi se tako lakše privukao da ostane u selu, i kao posebnu zanimljivost – Narodni dom u podrumu ima dva seoska kupatila. Shodno vremenu, po jedan za muškarce i žene.
Uz veliku salu, službene prostorije i biblioteku, Narodni Dom je radio kao Dom kulture do 1979. godine, kada je dobio današnji izled, a iste godine je osnovan kao muzejski kompleks povodom 125. godišnjice rodjenja slavnog naučnika i od tada je pod zaštitom kao spomenik kulture.
U okviru Doma kulture danas se pored Narodnog doma nalaze i rodna kuća i stara škola sa gradjena 1846. godine, u kojoj je čuveni naučnik ugledao prva slova i pod čijim krovom su danas izloženi Pupinovi nаjznаčаjniji pronаlаsci.
Ispred Narodnog doma dočekuje nas vodič, uvodi nas unutra i pušta nam desetominutni, dokumentarni film, a nakon toga posećujemo i drugu prostoriju u kojoj se nalazi deo velike izložbe, koja je mogla da se pogleda prošle godine u Istorijskom muzeju u Beogradu.
U muzeju se nalazi postavka sa nizom dokumenata i fotografija, predstavljena je kompozicija Pupinovog životnog puta od idvorskih pašnjaka do naučnika svetskih razmera, koji je u nauci obeležio čitavu jednu epohu značajnih pronalazaka, kao i ogromnim humanitarnim delima i dobročinstvima. Ovim kompleksom i drugim aktivnostima, kao i brojnim dogadjajima se odaje počast Mihajlu Pupinu – brilijantnom naučniku, pronalazaču, profesoru, počasnom doktoru 18 univerziteta, dobitniku mnogih naučnih nagrada i medalja, počasnom konzulu Srbije u SAD. Posetioci imaju priliku da se upoznaju sa životnom pričom srpskog velikana kroz deset celina: putovanje kroz Idvor, Ameriku, profesorski rad i priznanja, tajmlajn, autobiografiju, naučni rad, nacionalno-političke doprinose, legat u Narodnom muzeju, legat u Univerzitetskoj biblioteci, kao i dobročinstva, medju kojima je kredit kojim je Pupin pomogao akcije srpske vojske u proboju Solunskog fronta.
U okviru muzeja M.I.Pupina postoji etno postavka koja broji više od 400 eksponata. U okviru postavke mogu se naći razni eksponati koji su se koristili od davnina u banatskim domaćinstvima. Neki od njih su se koristili za svakodnevne potrebe, kao što su predmeti za kuvanje, pranje, peglanje, dok postoje i predmeti za poslove u bašti i u polju.
U parku se nalazi i srpski pravoslavni Hram posvećen Presvetoj Bogorodici, sagradjen 1803. godine i predstavlja centar duhovnosti u kome je i sam Pupin kršten, desetak dana po rođenju.
Ikonostas je izradio čuveni ikonopisac toga vremena Steva Todorović.
Ikonostas je izradio čuveni ikonopisac toga vremena Steva Todorović.
Vodič nam se izvinjava što ne može sa nama u rodnu kuću Mihajla Pupina, jer je tog dana najavljeno nekoliko djačkih ekskurzija koje treba da dočeka, ali kaže da su vrata kuće otvorena za sve i da oni veruju da niko iz kuće neće ništa izneti.
Rodna kuća Mihajla Pupina, koja se nalazi u istoj ulici u kojoj je i park, deo je muzejske celine u Idvoru posvećene Mihajlu Pupinu i predstavlja srpsku banatsku kuću iz sredine 19. veka. To je banatska kuća karakteristične fasade, koja zauzima čitavu dužinu imanja.
Godine 2004. u čast 150. godišnjice njegovog rodjenja, kuća je kompletno restaurirana.
Rodna kuća Mihajla Pupina, koja se nalazi u istoj ulici u kojoj je i park, deo je muzejske celine u Idvoru posvećene Mihajlu Pupinu i predstavlja srpsku banatsku kuću iz sredine 19. veka. To je banatska kuća karakteristične fasade, koja zauzima čitavu dužinu imanja.
Godine 2004. u čast 150. godišnjice njegovog rodjenja, kuća je kompletno restaurirana.
Unutrašnjost oslikava svakodnevni život u vreme kada je Mihajlo Pupin živeo u njoj. Tu su četiri prostorije sa posudjem, krevetima, fotografijama i predmetima iz perioda kada je porodica Pupin tu živela.
Tu je i stara fotografija Pupinove majke, Olimpijade.
Olimpijada, za sina je verovala da je dar od Boga i učila ga da je znanje zlatna lestvica koja vodi u nebesa. Bila je nepismena, ali razborita, moralna, snažna i veoma pobožna.
Ova hrabra i sposobna majka, stub porodice, najviše je poštovala Svetog Savu, jer je isticao pismenost i vrednost knjige, recitovala je psalme, bila je zaljubljena u ikone, ali nije želela da joj sin postane monah, već učenjak. Zbog toga što je njoj to bilo uskraćeno, govorila je da se oseća slepa kod zdravih očiju i da on ima šansu da bude drugačiji. Poznat je Olimpijadin savet Mihajlu: " Dete moje, ako želiš da podješ u svet, o kome si toliko slušao na našim poselima, moraš imati još jedan par očiju — oči za čitanje i pisanje. U svetu ima mnogo čega o čemu ne možeš saznati ako ne umeš da čitaš i pišeš. Znanje, to su zlatne lestvice preko kojih se ide u nebesa, znanje je svetlost koja osvetljava naš put kroz život i vodi nas u život pun večne slave." A, on je govorio da mu je majka bila bolji učitelj od svih koji su ga učili. Onog dana kada mu je sestra poslala pismo u kojem je napisala da je majka umrla, Mihajlo se zavetovao da će sačuvati uspomenu na nju. Skoro tri decenije kasnije, Srpska akademija nauka je objavila da će prihod od fondacije posvećene uspomeni na Olimpijadu Pupin iskoristiti da se siromašnoj deci u tadašnjoj Staroj Srbiji i Makedoniji pomogne u školovanju. Jer, ako je neko verovao u obrazovanje, onda je to bila ova žena. |
Sve je, dakle, počelo iz jedne za ono doba tipične srpske banatske kuće, u kojoj je Mihajlo živeo sa četiri brata i pet sestara.
Sve ovo što možete videti u Idvoru - kuću u kojoj je rodjen Mihajlo Pupin, crkvu u kojoj je kršten, školu u kojoj je naučio da čita i piše, stari krst, zadužbinu i grob voljenih i poštovanih roditelja Koste i Olimplijade, danas posetioce i poštovaoce Pupina, odvešće putevima njegovog nasledja.
Cena karte za ceo kompleks je 150 dinara.
Sve ovo što možete videti u Idvoru - kuću u kojoj je rodjen Mihajlo Pupin, crkvu u kojoj je kršten, školu u kojoj je naučio da čita i piše, stari krst, zadužbinu i grob voljenih i poštovanih roditelja Koste i Olimplijade, danas posetioce i poštovaoce Pupina, odvešće putevima njegovog nasledja.
Cena karte za ceo kompleks je 150 dinara.
Zrenjanin
Na raskrsnici značajnih kopnenih i vodenih puteva, udaljen samo 50 km od granice sa Rumunijom, nalazi se Zrenjanin. To je najveći grad srpskog dela Banata i njegov politički, privredni, kulturni i sportski centar.
Staro jezgro Zrenjanina čini skup atraktivnih gradjevina, od kojih je većina podignuta tokom 19. i početkom 20. veka.
Dragoceni predstavnici klasicizma prve polovine 19. veka je popunila gradski prostor sa nekoliko vrednih ostvarenja, gde pretežno dominira istoricizam – način razmišljanja koji se napajao arhitekturom prethodnih vekova.
Staro jezgro Zrenjanina čini skup atraktivnih gradjevina, od kojih je većina podignuta tokom 19. i početkom 20. veka.
Dragoceni predstavnici klasicizma prve polovine 19. veka je popunila gradski prostor sa nekoliko vrednih ostvarenja, gde pretežno dominira istoricizam – način razmišljanja koji se napajao arhitekturom prethodnih vekova.
Najstariji pisani podaci o Zrenjaninu, koji se tada zvao Veliki Bečkerek, potiču iz 14. veka, kada je ovo bilo oveće selo naseljeno uglavnom madjarskim kmetovima. Za vreme kralja Lajoša Velikog, krajem 15. veka, grad naseljava veliki talas Srba koji dolaze sa juga. Godine 1403. Bečkerek postaje posed despota Stefana Lazarevića, koji se kao ugarski vazal borio protiv Turaka. Godine 1551. Bečkerek osvajaju Turci pod vodjstvom Mehmed-Paše Sokolovića, i grad ostaje pod turskom vlašću sve do 1717. godine kada u grad ulazi austrijska vojska pod komandom princa Aleksandra od Virtemberga. Po završetku Prvog svetskog rata, 1918. godine, Bečkerek, zajedno sa celom Vojvodinom, postaje deo kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Posle Drugog svetskog rata, 1946. godine, grad menja ime u Zrenjanin, po narodnom heroju Žarku Zrenjaninu.
Samo središte grada je Trg Slobode, koji nije velik, ali je izuzetno atraktivan. Na njemu dominira barokna Gradska kuća iz 1820. godine od strane arhitekte Josipa Fišera. Ova gradjevina nedavno je renovirana i vraćen joj je stari sjaj. U okviru kompleksa Gradske kuće, nalazi se i Gradska bašta, prelep prostor za odmor i opuštanje, ukrašena fontanama, statuama i paviljonima. U parku Gradske Kuće nalazi se stogodišnje stablo tise, jedan od simbola grada.
Trg slobode je mesto na kom se vekovima sučeljavaju tradicije i kulture, ukrštaju putevi i sudbine žitelja Zrenjanina. Funkcionalna arhitektura, sklop atraktivnih, namenski gradjenih zdanja i otvorenost trga ka glavnim gradskim saobraćajnicama, doprinose njegovoj ukupnoj lepoti. Tokom istorije Trg slobode je imao različite funkcije i namene. Početkom 20. veka ovde je bila stara varoška pijaca, potom stanica malog voza "Ćire", a u njegovom središtu stajala su i tri spomenika: madjarskom revolucionaru Erne Kišu (od 1906-1920), kralju Petru I Oslobodiocu (od 1926 do danas) i spomenik narodnom heroju Žarku Zrenjaninu (od 1952-1964).
Trg Slobode
Trg slobode je mesto na kom se vekovima sučeljavaju tradicije i kulture, ukrštaju putevi i sudbine žitelja Zrenjanina. Funkcionalna arhitektura, sklop atraktivnih, namenski gradjenih zdanja i otvorenost trga ka glavnim gradskim saobraćajnicama, doprinose njegovoj ukupnoj lepoti. Tokom istorije Trg slobode je imao različite funkcije i namene. Početkom 20. veka ovde je bila stara varoška pijaca, potom stanica malog voza "Ćire", a u njegovom središtu stajala su i tri spomenika: madjarskom revolucionaru Erne Kišu (od 1906-1920), kralju Petru I Oslobodiocu (od 1926 do danas) i spomenik narodnom heroju Žarku Zrenjaninu (od 1952-1964).
Trg Slobode
Centralno mesto trga zauzima, upravo, spomenik kralju Petru I Karadjordjeviću. Prvi put je podignut 1926. godine i bio je delo zagrebačkog vajara Rudolfa Valdeca. Nemačke okupacione vlasti ga uklanjaju 1941. godine, a od srušenog spomenika sačuvana je jedino kraljeva glava, koja se danas čuva u zrenjaninskom Narodnom muzeju. Spomenik je obnovljen 2005. godine, a repliku spomenika, od bronze, uradio je akademski vajar iz Bijeljine, Zoran Jezdimirović. 17. januara 2006. godine svečano ga je otkrio prestolonaslednik Aleksandar Karadjordjević, praunuk kralja Petra.
Uz Gradsku kuću smeštena je i rimokatolicka katedrala zaštitnika Svetog Ivana Nepomuka (sa čuvenim orguljama) iz 1864. godine, u neoromantičkom stilu, prepoznatljiva po svom tornju sa satom i crvenom krovu. Gradjena je po meri tako da odjek njenih zvona dopire "tačno do oboda grada, ne dalje", a projektovao je arhitekta Stefan Đorđević.
Monumentalna je i palata Narodnog muzeja, nekadašnja Palata finansija (1894) i zgrada Narodnog pozorišta "Toša Jovanović" sa najstarijom pozorišnom salom u Srbiji.
Od Trga Slobode kreće velika pešačka Ulica Kralja Aleksandra, koja predstavlja najstariju i najlepšu ulicu Zrenjanina, sa mnoštvom neobičnih gradjevina iz različitih vremena. U njoj, jedna do druge, graditeljsku istoriju grada pričaju Beceova, Panjijeva, Kovaceva iIi Tunerova palata (nazivaju je i Seherezada, zbog jedlinstvenog mavarskog stila gradnje), kuće trgovaca Jakšića i Štagelšmita, sve do palate Renesansa. To je ulica u kojoj se nalazi većina zrenjaninskih restorana i kafića.
Šetajući tom ulicom, stićićete do Trga Republike, a sa desne strane ćete videti toranj Uspenske crkve Crkva Uspenja Bogorodice, podignute 1746. godine, u baroknom stilu karakterističnom za crkve u Vojvodini. Crkvu je 1924. godine oslikao Aleksandar Sekulić.
Šetajući tom ulicom, stićićete do Trga Republike, a sa desne strane ćete videti toranj Uspenske crkve Crkva Uspenja Bogorodice, podignute 1746. godine, u baroknom stilu karakterističnom za crkve u Vojvodini. Crkvu je 1924. godine oslikao Aleksandar Sekulić.
Uz parkove i trgove, posebnu čar gradu na Begeju daju njegovi mostovi. Ima ih čak deset. Najstarijiji je metalni zeleni most, tzv. Mali most, sagradjen 1904. godine, koji mogu da koriste samo pešaci, spaja Trg Slobode sa jedinstvenim šetalištem duž gradskih jezera, nastalih pregradjivanjem napuštenog toka reke Begej.
Ambijent oko Malog mosta predstavlja najliričniji urbanistički ambijent u gradu. Svojom monumentalnošću u njemu se izdvajaju Palata pravosudja, zgrada bivše Trgovačke akademije (sadašnje Srednje elektrotehničke i gradjevinske škole "Nikola Tesla") i Reformatska crkva.
Nemojte propustiti da prošetate pored zgrade suda, “Palate pravosudja”, koja se nalazi pored jezera, gde je tekao Begej, dok nisu skratili njegov tok. Palata pravosudja gradjena je od 1906-1908. godine po projektu budimpeštanskih arhitekata i izgleda kao palata. Jedna je od retkih namenski gradjenih zgrada tog perioda, po ugledu na firentinsku arhitekturu, sa bogato dekorisanim prozorskim otvorima na drugom spratu. Centralni deo ima dva manja tornja, a po jedan veći toranj nalazi se na svakom od dva prednja ćoška zgrade.
Nemojte propustiti da prošetate pored zgrade suda, “Palate pravosudja”, koja se nalazi pored jezera, gde je tekao Begej, dok nisu skratili njegov tok. Palata pravosudja gradjena je od 1906-1908. godine po projektu budimpeštanskih arhitekata i izgleda kao palata. Jedna je od retkih namenski gradjenih zgrada tog perioda, po ugledu na firentinsku arhitekturu, sa bogato dekorisanim prozorskim otvorima na drugom spratu. Centralni deo ima dva manja tornja, a po jedan veći toranj nalazi se na svakom od dva prednja ćoška zgrade.
Odmah pored zgrade suda nalazi se Reformatorska crkva iz 1891. godine, podignuta u čistom gotskom stilu, kao jednostavna, jednobrodna gradjevina sa apsidom i velikim, dvospratnim zvonikom. Crkva je bele boje i veoma zanimljiva zbog svoje gotike koja neobično odudara od arhitekture ovih krajeva. Delo je arhitekte Zaboneckog, a u njoj se čuvaju orgulje premeštene iz Sinagoge, porušene od strane nemačkih okupacionih vlasti u prvim ratnim danima 1941. godine.
Sastavni je deo ove živopisne arhitektonske celine u centru Zrenjanina.
Sastavni je deo ove živopisne arhitektonske celine u centru Zrenjanina.
Svaki grad ima nešto što se pomalo (ili više) čini nelogično, eto tako i Zrenjanin ima svoje “čudo” i to u samom centru grada, a to čudo je most na suvom, mislim nije on gradjen na suvom, nego je nekada tu ispod njega tekao Begej, ali se neko dosetio da na potezu oko naselja naprave jezera, samim tim je Begej bio presečen i nasut na više mesta, a Zrenjanin dobio most na suvom što bi moglo da se uvrsti u turističku ponudu, jer teško da će ljudi moći još negde da vide tako nešto.
Sa ovim čudom završili smo našu kratku šetnju Zrenjaninom.
Smederevo i Smederevska tvrdjava
Jedna od mogućnosti za izlet, vikendom, iz Beograda, je svakako – odlazak do Smedereva. Dva grada su udaljena oko 70 kilometara, i prateći Dunav, čim prodjete Boleč i Grocku, maltene ste već u smederevskom predgradju. Tu odmah ćete videti nekoliko privlačnih restorana sa umirujućim pogledom na tromi Dunav, pa već u dolasku možete odabrati jedan u koji biste došli na popodnevni ručak – ali, tek pošto obidjete Smederevo, nikako pre toga!
Parkiranje ne bi trebalo da bude problem, osim možda radnim danom, a naravno, ako se neki patent primio u svim srpskim gradovima – onda su to parking zone. Medjutim, našli smo parking čim smo ušli u Karadjordjevu, ostavili kola i krenuli u šetnju.
Parkiranje ne bi trebalo da bude problem, osim možda radnim danom, a naravno, ako se neki patent primio u svim srpskim gradovima – onda su to parking zone. Medjutim, našli smo parking čim smo ušli u Karadjordjevu, ostavili kola i krenuli u šetnju.
Smederevo je na samoj obali Dunava, smešten u pitomoj, blago brdovitoj vinogradarskoj oblasti.
Kad prilazite gradu, Smederevski put prelazi u Goransku ulicu, a ova u Karadjordjevu, koja vas uvodi direktno u centar. Usput prolazite pored dunavskog keja, na kome su, kao i u Beogradu, načičkani brojni restorani – splavovi.
Dunavski kej se nalazi na desnoj obali Dunava i postoji od kad postoji i sam grad. Nekad je tu postojala i marina i kupalište, a sada je to samo šetalište sa pogledom na reku Dunav, Smederevsku tvrdjavu, brodiće, čamce i kućice na vodi.
Kad prilazite gradu, Smederevski put prelazi u Goransku ulicu, a ova u Karadjordjevu, koja vas uvodi direktno u centar. Usput prolazite pored dunavskog keja, na kome su, kao i u Beogradu, načičkani brojni restorani – splavovi.
Dunavski kej se nalazi na desnoj obali Dunava i postoji od kad postoji i sam grad. Nekad je tu postojala i marina i kupalište, a sada je to samo šetalište sa pogledom na reku Dunav, Smederevsku tvrdjavu, brodiće, čamce i kućice na vodi.
Čim smo ušli u centar, prvo smo naišli na Vinski grad, tj. jedan veći park ili plato, na kome se nalazi, osim nekoliko figura u kamenu, i familija drvenih burića, većeg formata, a to je kompleks neobičnih drvenih kućica izgradjenih od autentičnih bačvi i buradi, starih više stotina godina. U njima su smeštene simpatične radnjice, u čijoj ponudi se nalazi vino iz ovoga kraja, zbog kojeg je ovde formiran „vinski put“, a po imenu grada nazvana je vrsta groždja koja se ovde najviše gaji, kao i vino koje se od nje dobija – “Smederevka“.
Najpoznatiji vinogradari ovog kraja bili su Obrenovići, srpska kraljevska porodica.
Najpoznatiji vinogradari ovog kraja bili su Obrenovići, srpska kraljevska porodica.
Odmah iza njega otvara se pogled na glavni trg, tj. Trg republike, na čijem centralnom delu se nalazi velika fontana, natkriljena simpatičnim cvetnim lukom. I ceo trg je prošaran cvetnim žardinjerama, što daje živost velikom sivom prostoru, oivičenom sa nekoliko vremešnih zgrada.
Trgom svakako dominira hram Svetog Georgija gradjen izmedju 1850. i 1854. godine po uzoru na manastir Manasiju iz XV veka, ali uz elemente barokne dekoracije. Ovo je jedna od najlepših i najprostranijih crkava u Srbiji. Visoka je pedesetak metara, dugačka tridesetak i široka malo manje od dvadeset metara, samim tim je treći po velični u Srbiji, a to jasno govori o ambicijama graditelja tog vremena. Radjena je od belog mermera, po projektu Jane Nevode, a graditelj je bio Andrija Damjanov. Crkva je oslikana u periodu izmedju dva velika rata, zahvaljujući Andreju V. Bicenku, pa tako živopis i ikone na ikonostasu i danas predstavljaju najznačajniju i najveću umetničku vrednost ovoga hrama.
Sa bočne strane crkve nalazi se spomenik izginulim vojnim obveznicima u ratu 1914-1919. godine, kip srpskog vojnika naslonjenog na svoju pušku.
Kada sa trga izadjete nazad na Karadjordjevu ulicu, koja na tom mestu već prelazi u Ulicu slobode, odmah ćete stići do još jedne reprezentativne smederevske zgrade – tj. do zgrade gimnazije. Smederevska gimnazija, kao ustanova, formirana je još 1871. godine.
Preko puta gimnazije nalazi se mali zeleni trg, a na njemu spomenik Dositeju Obradoviću, dok desetinu metara dalje možete da vidite i Karadjordjev dud – koji je istovremeno i spomenik prirode i značajno istorijsko mesto za Smederevo i Srbiju. Baš pod ovim dudom je 8. novembra 1805. godine Karadjordje primio ključeve Smederevske tvrdjave od tadašnjeg turskog „gradonačelnika“, dizdara Muharema Guše. Osim ključeva, Turci su ostavili i svoje topove i municiju, pa su zauzvrat dobili priliku da dostojanstveno otplove Dunavom ka svojoj domovini. Time je označeno oslobodjenje Smedereva od turske vlasti.
Čvornovato stablo se još dobro drži, za svojih 300 godina, a ova vrsta drveta ionako ume da bude jako dugovečna.
Čvornovato stablo se još dobro drži, za svojih 300 godina, a ova vrsta drveta ionako ume da bude jako dugovečna.
Odatle, nazad, pa preko Glavnog trga – ka Smederevskoj tvrdjavi. Usput prolazite pored Istorijskog zavičajnog muzeja, koji eto – nije radio (uz zahvalnost na razumevanju). A muzej, reklo bi se, ima šta da ponudi, jer se po sajtovima može naći da su ovde izložene razne zbirke: paleontološka, prirodnjačka, arheološka, numizmatička, istorijska, etnološka, likovna, itd. Nаstао је zаhvаlјuјući еntuziјаzmu prеgаоcа kulturnоg živоtа Smеdеrеvа, kојi su sаkuplјаnjеm prеdmеtа оčuvаli sеćаnjе nа prоšlа vrеmеnа i оtrgnuli bаštinu Smеdеrеvа i smеdеrеvskоg krаја оd zаbоrаvа. Osnоvаn је 12. аprilа 1950. gоdinе.
Istina, na fejsbuk stranici može se videti da muzej radi punom parom i da se ovde često priređuju interesantne izložbe.
Šta da se radi: muzej – sledećeg puta!
Istina, na fejsbuk stranici može se videti da muzej radi punom parom i da se ovde često priređuju interesantne izložbe.
Šta da se radi: muzej – sledećeg puta!
Na samom trgu se nalaze još nekoliko značajnih gradjevina.
Zgrada opštine - podignuta je dvadesetih godina 20. veka po projektu arhitekte Pere Popovića. Tu je i zgrada suda (nekada Okružnog načelstva), podignuta 1888. po projektu Aleksandra Bugarskog, koji je samo nekoliko godina pre toga dao plan za izgradnju zgrade Starog dvora u Beogradu.
Zgrada bivšeg Opštinskog doma - podignuta je izmedju 1926. i 1928. godine, po projektu ruskog arhitekte Nikolaja Krasnova u duhu elekticizma. Zgrada je ugaono rešenje sa osnovom u obliku ćiriličnog slova G. Na fasadama dominira vertikalna podela sa 22 masivna fugovana pilastra, između kojih su veliki lučni otvori u prizemlju, a na spratu niz pravougaonih otvora. Specifičnost zgrade su četiri skulpture koje predstavljaju personifikaciju pravde, rada, nauke i kulture, koje se nalaze na ugaonom delu, na balustradi iznad krovnog venca.
Uz levu stranu nekadašnjeg hotela ''Ninić'' nalazi se još jedan vredan objekat iz 1925. godine, zgrada crkvene opštine, čiji je graditelj bio profesor Zadević. Predstavlja značajan objekat u graditeljskom nasledju Smedereva. Spratni deo zgrade raščlanjen je po vertikali plitkim pilastrima, na kojima se pri vrhu nalaze reljefne predstave ženskih i muških figura.
Zgrada opštine - podignuta je dvadesetih godina 20. veka po projektu arhitekte Pere Popovića. Tu je i zgrada suda (nekada Okružnog načelstva), podignuta 1888. po projektu Aleksandra Bugarskog, koji je samo nekoliko godina pre toga dao plan za izgradnju zgrade Starog dvora u Beogradu.
Zgrada bivšeg Opštinskog doma - podignuta je izmedju 1926. i 1928. godine, po projektu ruskog arhitekte Nikolaja Krasnova u duhu elekticizma. Zgrada je ugaono rešenje sa osnovom u obliku ćiriličnog slova G. Na fasadama dominira vertikalna podela sa 22 masivna fugovana pilastra, između kojih su veliki lučni otvori u prizemlju, a na spratu niz pravougaonih otvora. Specifičnost zgrade su četiri skulpture koje predstavljaju personifikaciju pravde, rada, nauke i kulture, koje se nalaze na ugaonom delu, na balustradi iznad krovnog venca.
Uz levu stranu nekadašnjeg hotela ''Ninić'' nalazi se još jedan vredan objekat iz 1925. godine, zgrada crkvene opštine, čiji je graditelj bio profesor Zadević. Predstavlja značajan objekat u graditeljskom nasledju Smedereva. Spratni deo zgrade raščlanjen je po vertikali plitkim pilastrima, na kojima se pri vrhu nalaze reljefne predstave ženskih i muških figura.
Zgrada bivšeg Opštinskog doma
Neposredno pored trga prolazi ulica Kralja Petra, najživlja ulica u gradu, u kojoj se nalazi niz lepih bašta i kafića. Svakako najpopularnija ulica Smedereva, koja se direktno nastavlja na glavni Gradski trg. Ovde je skoncentrisan najveći broj kafe -barova, restorana i klubova, koji će zadovoljiti svačiji ukus. Svakog vikenda, u potrazi za dobrim provodom, ova pešačka zona preplavljena je mladim ljudima.
Vreme je bilo za odmor i ručak.
Vreme je bilo za odmor i ručak.
Sa trga se dvema ulicama – Omladinskom i Despota Grgura može doći do železničke stanice, tj. do Smederevske tvrdjave, a nekako se, na prvi pogled, naprosto nameće da bi trg i tvrdjavu trebalo vezati jednom lepom pešačkom zonom.
Smederevska tvrdjava
Smederevska tvrdjava
Šetajuci kroz lepe, zelene ulice, možete osetiti opuštenu i prijatnu atmosferu ovog grada, a svakako najznačajnija stvar je čuvena Smederevska tvrdjava, koja svedoči o burnoj prošlosti ove nekadašnje prestonice srpske despotovine.
Pre nego što krenemo u obilazak tvrdjave, evo samo malo smederevske istorije, što valjda nije naodmet. U nekim godinama predjašnja znanja ponekad netragom iščile, pa je dobrodošla svaka prilika da se nešto ponovo pročita i tamo neka sporedna vijuga malo očisti od paučine.
Prvi pomeni rimskog naselja Mons Aureus (Zlatno Brdo) na ovom podneblju potiču još iz 3. veka, za vreme vladavine cara Silvija Proba, a sam naziv Smederevo prvi put se pominje 1019. godine u povelji cara Vasilija II.
Godine 1381. knez Lazar je ovo malo naselje poklonio manastiru Ravanici. Pravi procvat grad doživljava posle 1428. godine, za vreme vladavine despota Djurdja Brankovića, koji podiže tvrdjavu i proglašava grad prestonicom Srbije, jer je Beograd ponovo pripao Ugarima nakon smrti despota Stefana Lazarevića. Interesantno je da je Smederevo, a tim i cela srednjovekovna Srbija, potpuno pala pod tursku vlast tek 1459. godine, što govori o moći i dobrom strateškom položaju utvrdjenja.
Karadjordje oslobadja Smederevo tokom Prvog srpskog ustanka, ali tek 1867. godine grad potpuno prelazi u srpske ruke.
Prvi i drugi svetski rat donose teška stradanja, posebno za vreme velike eksplozije municije u tvrdjavi 1941. godine, koju su Nemci uskladištili u smederevskoj tvrdjavi i kada je stradalo više od polovine gradjana. Nedaleko od stanice nalazi se spomenik žrtvama ovog tragičnog dogadjaja.
Pre nego što krenemo u obilazak tvrdjave, evo samo malo smederevske istorije, što valjda nije naodmet. U nekim godinama predjašnja znanja ponekad netragom iščile, pa je dobrodošla svaka prilika da se nešto ponovo pročita i tamo neka sporedna vijuga malo očisti od paučine.
Prvi pomeni rimskog naselja Mons Aureus (Zlatno Brdo) na ovom podneblju potiču još iz 3. veka, za vreme vladavine cara Silvija Proba, a sam naziv Smederevo prvi put se pominje 1019. godine u povelji cara Vasilija II.
Godine 1381. knez Lazar je ovo malo naselje poklonio manastiru Ravanici. Pravi procvat grad doživljava posle 1428. godine, za vreme vladavine despota Djurdja Brankovića, koji podiže tvrdjavu i proglašava grad prestonicom Srbije, jer je Beograd ponovo pripao Ugarima nakon smrti despota Stefana Lazarevića. Interesantno je da je Smederevo, a tim i cela srednjovekovna Srbija, potpuno pala pod tursku vlast tek 1459. godine, što govori o moći i dobrom strateškom položaju utvrdjenja.
Karadjordje oslobadja Smederevo tokom Prvog srpskog ustanka, ali tek 1867. godine grad potpuno prelazi u srpske ruke.
Prvi i drugi svetski rat donose teška stradanja, posebno za vreme velike eksplozije municije u tvrdjavi 1941. godine, koju su Nemci uskladištili u smederevskoj tvrdjavi i kada je stradalo više od polovine gradjana. Nedaleko od stanice nalazi se spomenik žrtvama ovog tragičnog dogadjaja.
Tvrdjava je izgradjena na strateški veoma značajnom mestu. Nekada je čuvala granicu Rimskog carstva, a krasnije je pokraj nje prolazio Carigradski drum. Ipak, poseban značaj ovaj grad je dobio kada ga je srpski despot Djuradj Branković učinio poslednjom srednjovekovnom prestonicom Srbije. Po uzoru na Carigrad i njegove bedeme, despot Djuradj je na rubu ovog starog grada izgradio vekovni simbol Smedereva, sa pogledom na ušće Jazave u Dunav.
Radove je vodio Vizantinac Kantakuzin, brat despotove žene, grčke princeze Irine Kantakuzen. Surovosti, težak rad pri zidanju grada i visoki nameti ostavili su trag u narodnom sećanju. Zbog njene veličine kao i brzine kojom je gradjena, izgradnja tvrdjave praćena je brojnim žrtvama, a nesreće su izazvale mržnju despotovih podanika usmerenu pre svega na suprugu vladara. Ogorčeni ljudi prozvali su je “prokleta Jerina”, što je ovekovečeno u narodnoj tradiciji. Legende o Jerini i dalje se raspredaju, ali je tvrdjava Smederevljanima ostala kao viševekovni ponos i mesto njihovog okupljanja.
Radove je vodio Vizantinac Kantakuzin, brat despotove žene, grčke princeze Irine Kantakuzen. Surovosti, težak rad pri zidanju grada i visoki nameti ostavili su trag u narodnom sećanju. Zbog njene veličine kao i brzine kojom je gradjena, izgradnja tvrdjave praćena je brojnim žrtvama, a nesreće su izazvale mržnju despotovih podanika usmerenu pre svega na suprugu vladara. Ogorčeni ljudi prozvali su je “prokleta Jerina”, što je ovekovečeno u narodnoj tradiciji. Legende o Jerini i dalje se raspredaju, ali je tvrdjava Smederevljanima ostala kao viševekovni ponos i mesto njihovog okupljanja.
Ono što je specifično za ovu tvrdjavu je oblik i mesto: zidana je u obliku nepravilnog trougla, na mestu gde se spajaju reke Dunav i Jezava, tako da je sa dve strane zaštićena vodom, a sa treće strane je bio iskopan rov. Ceo grad je opasan moćnim zidinama sa mnoštvom četvrtastih kula (ukupno 25), a na samom špicu trougla, nalazi se mali (unutrašnji) grad, kao trougao u trouglu.
Po celoj ovoj koncepciji, grad je zapravo bio umanjena slika Carigrada. Ukoliko bi neprijatelj i ušao sa jedine dostupne strane, morao bi da prodje kroz ceo Veliki grad, da bi onda naišao na nove zidine malog utvrdjenja, gde je bio smešten despotov zamak. Zahvaljujući turskim napadima – 1439, 1453 i 1456. godine – može se reći da je tvrdjava zaradila svoju upotrebnu dozvolu, jer bedeme niko nije uspeo da nadvlada. A kakvi su to jaki bedemi bili (i ostali) govori i podatak da debljina zidova dostiže i 4,5 metara. Sve dok, kao i cela Srbija, tvrdjava nije u paketu predata turskoj vojsci.
Iako je delovalo neosvojivo i moćno, utvrdjenje je pretrpelo velika razaranja.
U velikom gradu je slabo šta očuvano, tako da je ovaj prostor između zidina pretvoren u park, od skoro desetak hektara površine, uz poneko drvo i ostatke starog turskog kupatila iz 15. veka, kao i stare crkve, takodje iz nekih davnih vremena.
U velikom gradu je slabo šta očuvano, tako da je ovaj prostor između zidina pretvoren u park, od skoro desetak hektara površine, uz poneko drvo i ostatke starog turskog kupatila iz 15. veka, kao i stare crkve, takodje iz nekih davnih vremena.
Mali grad je bolje očuvan. U Mali grad se ulazi preko drvenog mosta, preko pomenutog vodenog šanca, i uz plaćenu kartu od 200 dinara. Čim udjete unutra, videćete i jednog pravog „ovna“ kakvi su se nekada koristili za nezvane upade u tvrdjave, a u gradiću – u centralnom delu, nalaze se danas tribine sa stolicama i binom za kulturne manifestacije, uključujući “Smederevsku jesen“ ili festival “Tvrdjava tetar“.
Jedino dešavanje, toga dana, održavalo se baš u Velikom gradu, i to venčanje. Mladenci su tvrdjavu izabrali za mesto gde će reći svoje “da”.
U Malom gradu smo zatekli pravi srednjovekovni ambijent. Drevni grad je naglo oživeo zahvaljujući snimanju jednog od najambicioznijih projekata državne televizije, poslednjih godina, serije “Nemanjići – radjanje kraljevine”.
Serija je završena, ali dekor koji je za snimanje napravljen postao je svojevrsna atrakcija.
Serija je završena, ali dekor koji je za snimanje napravljen postao je svojevrsna atrakcija.
Ovde vas čekaju i jedne baš strme stepenice, koje vas dovode do vidikovca (mada, gde god se krećete po obodu tvrdjave – svuda ste na „vidikovcu“), sa lepim pogledom na Dunav, a zatim možete da prodjete stazom kroz sve delove spoljnih zidina i da dobro osmotrite celo okruženje Smederevske tvrdjave.
Poseban značaj ima kula, na kojoj se nalazi opekama uzidan krst i veliki natpis koji svedoči o godini zidanja. Natpisi kao što je ovaj su jako retki i mogu se naći samo još ponegde na teritorijama koje je nekada obuhvatala Vizantija. Natpis u originalu glasi:
"V Hrista Boga blagoverni despot Gurg, gospodin Srblju i Pomorju zetskomu; zapovešću njegovom sazida se ovaj grad v leto 6938 (1430)".
Tu se nalaze i Donžon kula, poslednja odstupnica i odbrana grada, kao i prestona dvorana, jedan od najreprezentataivnijih primera naše srednjevekovne arhitekture. Naslonjena je na severni zid, prema Dunavu, i na njoj su bifore, četiri velika dvodelna isklesana prozora sa pogledom prema Dunavu. Uglavnom, u ovom delu tvrdjave je nekada bio smešten despotov dvor, sve sa rezidencijom i palatom za prijeme, a u današnjem dvorištu utvrdjenja možete videti i tablu sa crtežom nekadašnjeg izgleda Malog grada, odakle se tačno vidi gde je bila Donžon kula, gde kula „Sedmorice braće glava“, gde „Ugaona“ a gde „Krstata“ kula. Osim njih, tu su još bili i Jerinino kupatilo, pa Svečana sala za prijeme, Južna palata, kao i žitnica, kovnica novca i biblioteka.
U svakom slučaju, sve što je potrebno za život kada vas opkole osvajači na par meseci.
Poseban značaj ima kula, na kojoj se nalazi opekama uzidan krst i veliki natpis koji svedoči o godini zidanja. Natpisi kao što je ovaj su jako retki i mogu se naći samo još ponegde na teritorijama koje je nekada obuhvatala Vizantija. Natpis u originalu glasi:
"V Hrista Boga blagoverni despot Gurg, gospodin Srblju i Pomorju zetskomu; zapovešću njegovom sazida se ovaj grad v leto 6938 (1430)".
Tu se nalaze i Donžon kula, poslednja odstupnica i odbrana grada, kao i prestona dvorana, jedan od najreprezentataivnijih primera naše srednjevekovne arhitekture. Naslonjena je na severni zid, prema Dunavu, i na njoj su bifore, četiri velika dvodelna isklesana prozora sa pogledom prema Dunavu. Uglavnom, u ovom delu tvrdjave je nekada bio smešten despotov dvor, sve sa rezidencijom i palatom za prijeme, a u današnjem dvorištu utvrdjenja možete videti i tablu sa crtežom nekadašnjeg izgleda Malog grada, odakle se tačno vidi gde je bila Donžon kula, gde kula „Sedmorice braće glava“, gde „Ugaona“ a gde „Krstata“ kula. Osim njih, tu su još bili i Jerinino kupatilo, pa Svečana sala za prijeme, Južna palata, kao i žitnica, kovnica novca i biblioteka.
U svakom slučaju, sve što je potrebno za život kada vas opkole osvajači na par meseci.
Ovaj izlet je za mene bio važan u smislu da sam videla i bolje upoznala još jedan deo istorije svoje zemlje, kao i to da sam pomislila kako ima još toliko mesta…bliža i dalja, koja čekaju svoj red na mojoj listi za obilazak, a Smederevo je tako blizu…
Tu…”Iza ćoška”!
Tu…”Iza ćoška”!