"Srbija je zemlja u kojoj priroda govori!" "Sve su to dragulji, koji kada se povežu, čine prelepu, šaroliku i bogatu ogrlicu, koju jedna stara dama, kao što je Srbija, ume dostojanstveno i ponosno da nosi." Zeleni talasi Srbije (prvi deo) Možda nam je ova pandemija uskratila nešto, ali nije mnogo. I ove godine smo krstarili na manjim i većim, čak i na onim visokim talasima, ali ne plavim - morskim, već našim brdovitim, planinskim – zelenim talasima Srbije. Kao što je uživanje u kuvanju sastavni deo dobro spremljenog jela i kao što je, recimo, šetanje i planinarenje sastavni deo uživanja u pogledu sa vrha planine, tako i putovanje do nekog mesta gde ste rešili da se malo odmorite – takodje može biti nezaboravan doživljaj. Sesti u kola i voziti se bez prekida sve do željenog odredišta, postalo je nešto najnormalnije za nas. A toliko je lepih i zanimljivih kutaka Srbije svuda oko nas, na koju god stranu krenuli. Zato odvojite za putovanje dva do tri puta više vremena nego što ste prvobitno planirali i uživajte u svakom kilometru puta. Ne budite lenji da skrenete nekoliko kilometara sa glavnog pravca da biste videli neki izvor, vrelo, manastir, selo… Nemojte se ustručavati da zaustavite kola ispred neke seoske kuće i da se raspitate čega ima zanimljivog u blizini… Prelistajte i pročitajte sve vodiče i internet sajtove koji su vezani za put kojim ćete proći, napravite plan i kad se budete osećali spremnim, krenite. Sa jednog na drugi kraj države treba nekoliko sati i te benefite treba iskoristiti. Putovanje po Srbiji je i te kako isplativo, jer na dosta lokacija možete naći povoljan privatni smeštaj. Za razliku od Grka i mnogih turistički atraktivnih naroda mi nismo do sada znali da napravimo legendu od običnih stvari. Izgleda da to može sada da se promeni. Zašto da ne?! Svaki kamen, šuma, potok ili planina, od naseljenja ovih prostora, ima dovoljno istorije za priču i divljenje. *** Sve o cemu ću pisati u ovom postu, vezano za mesta, objekte i ljude je iz mog ličnog iskustva, i bez ikakvog interesa ili nečije reklame. ~ Put do Tare ~ U zavisnosti od puta koji ste izabrali (od Beograda), do nje vam treba dva i po do četiri sata kolima. Možete do Tare stići Ibarskom magistralom, možete ići preko Valjeva i Kosjerića, pored Divčibara, a najbrže ćete doputovati ako se zaputite preko Debelog brda, prevoja na vencu Povlena, Jablanika i Medvednika, koji su se isprečili izmedju Valjeva i Bajine Bašte. Kao najzanimljiviju varijantu, mada i najdužu, odlučili smo se za put preko Vladimirca, Osečine, Loznice i Ljubovije, uz obalu Drine, sve do Bajine Bašte. Krenuli smo putem preko Obrenovca, ka Vadimircima, gde smo skrenuli za selo Draginje. Nizala su se polja, šumice, mala sela koja sva liče jedno na drugo. Blagi brežuljci vam takav pogled priušte, kad počnete da se spuštate, da vam se čini da biste samo vozili i vozili, jer napred sigurno ima još lepših vidika. I tako kroz šumarke, vijugav put gore-dole, i konačno se pred vama ukaže prostrana dolina. A tamo – Manastir Kaona! Manastir Kaona Nalazi se u Posavotamnavi, u opštini Vladimirci, u ataru istoimenog sela. Znala sam da je Kaona lep manastir, ali ono što smo zatekli nas je totalno opčinilo. Nastao je u 14 veku, a prva crkva sagradjena na ovom mestu datira iz 11-og veka. Po narodnim predanjima, manastir je zadužbina Ikonije, jedne od dve sestre Miloša Obilića. Sestra je brata još pre njegovog odlaska u boj na Kosovu obavestila kako je našla predivno mesto za gradnju crkve, te su se tako još za Miloševa života dogovorili da krenu sa zadužbinarstvom. Obilić, kao što znamo, ostade zauvek na Kosovu, pa je sestra Ikonija, bratu u pomen, sagradila Kaonu, dok je njena sestra Vida izgradila manastir u Vidojevici. Sadašnja manastirska crkva, posvećena Svetom Arhangelu Mihailu, podignuta je u vizantijskom stilu, na temeljima stare crkve 1892. godine. Zidana je ciglom na kamenom temelju, u koji su uzidani svi spomenici sa monaškog groblja koje se nalazilo u manastirskoj porti. U Prvom srpskom ustanku, manastir Kaona je imao vidnog udela. Kaludjeri su učestvovali u borbama, a manastirski konak je bio pretvoren u bolnicu. S obzirom da je u crkvi bila smeštena municija za zapadno vojište, bogosluženje se obavljalo u jednoj sobi konaka, koja je pretvorena u kapelu i posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice. Drugačije rečeno – manastir je za ustanak dao sve što je imao. Tokom Prvog svetskog rata, taman kad su Turci prestali sa uništavanjem crkava i manastira, došla je Austrougarska, čija je vojska zapalila crkvenu arhivu i odnela dva zvona, usput uništivši i crkvu. Preživevši nekako i Drugi svetski rat i period posleratne države, oduzimanje manastirske zemlje i prateće stvari, krenulo se 1962. godine u veliku, fizičku i duhovnu obnovu svetinje, što se poklapa sa starešinstvom oca Teofila. Značajnu ulogu u oblikovanju manastira onakvim kakav danas izgleda – a izgleda kao prava oaza (mada bi to značilo da je okolo pustinja, a ovde i oko oaze imate predivnu prirodu), imao je i otac Milutin, iguman Kaone, a kasnije i vladika australijsko-novozelandski i zatim vladika valjevski. A pomenuta oaza je deo Ravnih livada, jedna udolina, skoro golferski podšišane trave, u čijoj je sredini veštacko jezero, gde, izgleda, postoji i vodoskok – koji nije radio za vreme naše posete. Pored jezera su ogromni travnjaci, pedantno pokošeni. Oko jezera postoji sjajno uredjena pesačka staza sa više mostića. Ceo teren je ukrašen plemenitim zimzelenim drvećem. I kada krenete tom stazom, dovešće vas s ljubavlju do jedne pećine – Vitlajemske pećine ili kapele Roždestva Hristovog, koja simbolizuje onu božićnu pećinu u kojoj je Isus Hrist došao na ovaj svet. I ovde, kao u Brankovini, možete videti jednu pravu sobrašicu, a u podnožju crkve nalazi se i izvor vode kaonske, odakle voda teče pravo u krstionicu – izgradjenu po uzoru na krstionicu iz tesalijske Tebe. Ovde se krštenje obavlja potpunim potapanjem novohrišćana u vodu konstantne temperature od 11 stepeni, a za tu istu vodu kažu i da je medju visokokvalitetnim lekovitim vodama, posebno za očne tegobe. Sa druge strane, sam dolazak u Kaonu, pogled na jezero, pašnjak sa ovcama, pogled na okolno zelenilo i manastirske gradjevine – već sam po sebi ima lekovito dejstvo na čulo vida, a voda verovatno samo zaokruži ovaj sveukupni učinak Kaone na vaše oči. U manastiru se inače, kao najveća svetinja, čuva delić mošti Prepodobne Majke Paraskeve, tj. Svete Petke. Vitlajemska pećina Ovde možete kupiti i prelepe slavske sveće, sa detaljima od obojenog voska, a usput, kada već udjete u manastirsku radnju, u ponudi imate i rakiju kaončanku, što – naravno – neizostavno ide u kompletu za proslavu porodične Slave. Manastir Kaona predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture. Samo dva monaha i jedna monahinja opslužuju ceo manastir. Svakako imaju pomoć sa strane, jer je nadrealno držati sve ovako „pod konac“ sa tako malo ljudi, uz sve druge obaveze. Zaključak svemu ovome već napisanom zaista nije neophodan nikakav poseban, osim poziva da se zaputite malo ka valjevskom kraju. Nastavljamo dalje do Sabačke kamenice, kroz manja i veća sela, kroz zelena pošumljena brda, sve do sela Osečine, gde pratimo putokaz i skrećemo ka jednom manastiru novijeg datuma - Manastiru Plužac. Manastir Plužac Manastir Plužac se nalazi u istoimenom naselju, na teritoriji Osečine, pored puta Osečina - Šabac. Manastirska crkva, posvećena Svetom caru Konstantinu i carici Jeleni, podignuta je prvobitno kao parohijska crkva i pripada Eparhiji valjevskoj. Manastir je podignut isključivo od priloga vernika i radnim akcijama. Hram je osvešćen 2008. godine, a konak je počet da se gradi 2009. godine i radovi se privode kraju. 15. avgusta 2012. godine je proglašen za muški manastir i ovo je prvi manastir u namesništvu Podgorskom u opštini Osečina. Ali, treba nastaviti putešestvije, vraćamo se na glavni put, nekoliko kilometara do našeg skretanja, pa opet kroz šumarke, preko brežuljaka, sve lepo za videti u ovom sunčanom danu, a ni alsfalt ne beše loš. Onda izbijemo na glavni put, pa desno prema Krupnju, i pravac – Loznica. Od Loznice nadjosmo se na podrinjskoj magistrali. Sasvim malo vozila na putu, sunčan dan, smaragdno-zelena, a neko bi opet rekao tirkizno-zelena reka – pravo uživanje. Put sve vreme vodi pored Drine – drugim rečima, sve vreme vozite odmah pored granice sa Bosnom i Hercegovinom, ili još preciznije Republikom Srpskom. Ako poželite da skoknete u drugu državu preko nekog od par graničnih prelaza, treba da znate da vam je dovoljna lična karta. Reka Drina je duga 364 km, nastaje spajanjem Pive i Tare i na kraju svog toka se uliva u Savu. Čudljiva i krivudava, pomalo divlja i neukrotiva, ubrzo počinje da se širi i razvlači na delu oko Malog Zvornika, gde je delimično ukroćena izgradnjom hidroelektrane 1958.g., kada je nastalo veštačko jezero dugo 25 km. Najveća izmerena dubina je 39 metara i veoma je bogato ribom. U ovom delu, kod Malog Zvornika, je najlepša I posebno zanimljiva. Okolna brda se ogledaju u jezeru darujući mu tamno zelenu boju sa srebrnastim odsjajem. Ukoliko želite da malo bliže upoznate jezero, šetnja na obali ili vožnja čamcem će vam svakako prijati. Uživajući u vožnji pored ove lepotice, koju delimo sa Bosnom, stižemo do Bajine Bašte i njenog simbola …'Kućica na steni'. Zaista, ne moramo da idemo kilometrima daleko da bismo pronašli lepotu, imamo je i u svom dvorištu. Nalazi se na samo 2km nizvodno od Bajine Bašte i sama priroda koja je okružuje vredna je svake pažnje. Neprestano privlači putnike iz različitih delova sveta i o njoj su pisali mnogi svetski mediji, čija je fotografija bila fotografija meseca u časopisu Nacionalna geografija, a mi imamo tu čast da je deo naše lepe Srbije. Već tri decenije, “Kućica na steni”,predstavlja jedan od najoriginalnijih i najsimpatimačnijih kutaka i autentični simbol grada. Davne 1968., uz pomoć nekolicine drugara, zaljubljenika u reku, na velikoj steni na sredini Drine, podigao ju je Milija Mandić zvani Gljiva. Napravili su skromnu drvenu kućicu u kojoj su mnogobrojni bajinobaštanski djaci i studenti provodili veliki deo svog letnjeg školskog raspusta. Na žalost, nepredvidiva i neukrotiva Drina, ume svojom divljom prirodom da vrlo neprijatno iznenadi, veliki vodostaji više puta su plavili, rušili i odnosili kućicu, ali ju je Gljiva uvek popravljao, vraćao staru i podizao novu. U decembru 1999. nabujala Drina je po peti put odnela kućicu. Na obnovu kućice se čekalo sve do 2005 godine. Po šesti put je obnovljena kada su na stenčici izlivene dve stabilne betonske grede kao čvrsta osnova za postavljanje drvenog objekta. Nakon velike poplave u decembru 2010.godine moćna Drina je ponovo skinula kućicu sa stene. Od 2011. godine kućica ponovo krasi reku Drinu i pleni svojom skromnošću i lepotom. Na delu toka kroz Bajinu Baštu, Drina nije najbrža, ali, kažu, jeste najdublja. U protekle dve godine, to je i najslikaniji deo reke, koji ozbiljno preti da otme slavu Drinskoj regati. Ovaj simbol Bajine Bašte, inače nominovan za jedno od sedam gradjevinskih čuda Srbije, inspirisao je svoje graditelje i čuvare da idu još dalje u istraživanju i uživanju lepota prirode koje okružuju ovaj deo Srbije. Prateći precizne putokaze za Taru, prošli smo kroz Bajinu Baštu i posle 16 kilometara dobrog i pomalo krivudavog puta stigli u Kaludjerske Bare, na naše odredište – boravište za naredna tri dana. Planina Tara Vratimo se na kratko mnogo vekova unazad, kada je pleme pod nazivom Iliri nastanilo prostore onoga što je nama danas poznato kao Zapadni Balkan. Na području današnje Zapadne Srbije, tik uz reku Drinu, nastanilo se ilirsko pleme Autarijata, po čijem je bogu Taru i planina na koju vas danas vodimo ponela ime. Planina koju je bog Tar, prema legendi prvo posetio, a onda i odabrao za svoj novi dom, s punim pravom može poneti titulu planine bogova, svojevrsnog zapadnobalkanskog Olimpa. Tara danas ima status nacionalnog parka, koji je stekla tek 1981. godine iako je inicijativa na tu temu pokrenuta mnogo ranije. Naš prvi smeštaj na ovom putovanju je bio, kao što rekoh, u Kaludjerskim Barama, gde ima dosta sadržaja, a postoji i benzinska pumpa (što nam bilo veoma važno) ... u blizini hotela Omorika. Odlučili smo se da budemo smešteni u ovom mestu, jer se relativno brzo stiže do svega i zato ga preporučujemo kao bazu. U smeštaj smo stigli oko 16h, gde su nas dočekali preljubazni domaćini smeštaja 'Apartmani Konaci' , kojeg vrlo rado svima preporučujemo. Cena u avgustu je bila sasvim pristojna, za drugi period godine ne znamo, proverite pre polaska. Smeštaj je nov i možete ga videti na linku, a kako je na fotografijama, tako je, nije ništa zamaskirano. http://www.tara-planina.com/apartmani-konaci.html Apartmani Konaci Pogled sa terase Nakon malog odmora od puta, okrepili se uz ručak i kafu uz predivan pogled, krenuli smo u istraživanje okoline. ;) Kaludjerske bare je naselje na istoku Tare, na nadmorskoj visini od 1000m i ima najveću turističku ponudu. U blizini su dve prodavnice, tri hotela “Beli Bor”, “Omorika” i “Javor”, kao i vojna ustanova “Tara” sa mnogobrojnim turistima, tezge sa suvenirima i domaćim rakijama, dečiji park, jedan restoran, jedan kafić zavučen u šumi, uske planinske staze, koje kroz divne prirodne pejzaže vode do vrhova i vidikovaca. Postoje uredjene staze za šetnju, a zimi za skijanje i sankanje. Osim gore navedenog, postoje i sportski tereni, bazen u hotelu Omorika, a važno je znati da na Tari, osim ove kod vile Tara, NEMA druge benzinske pumpe. Sledeća je tek u Bajinoj Bašti, u Perućcu nema pumpe. Treba voditi računa o ovome, jer Tara mami da se obilazi, a predjena kilometraža može da bude poprilična. Pa smo tako, sa kondicijom u minusu, skitali planinom. Znači nije bilo veranja uz litice, kanjoninga, planinarskih cipela i opreme. Samo pun rezervoar goriva, dobra volja, patike i ponesto u rancu za prvu pomoć od gladi i zedji. Parkinzi puni ispred svih hotela i pomislih odmah da je naš smeštaj u mnogo boljem ambijentu, sa pogledom na borove, a ne na parking…pun pogodak! Imala sam osećaj da se ceo Beograd preselio na Taru po registracijama automobila (95%), sa par novosadskih i par niških vozila. Za mnoge, Tara je jedna od najlepših planina Srbije. Konkurencija zaista jeste prevelika ali, da je ova tvrdnja velikim delom tačna možete da se uverite lično ili pak, da nam poverujete. U ovom tekstu obrazložićemo ovu tvrdnju i pokušati da vas ubedimo različitim dokaznim materijalima: činjenicama i fotografijama. Sastoji se od brojnih planinskih uzvišenja, klisura, vrela, jezera i potočića. Bujne stogodišnje šume, proplanci i livade sa obiljem planinskog cveća i lekovitih trava, mir i tišina, zaseoci razbacani po padinama… Ne može se pogrešiti, gde god da se odlučite za boravak. Sutradan, odmah posle doručka krenuli smo, preko Baserovine, za Zaovinsko jezero. Ugledasmo jezero nakon dvadesetak kolometara predjenog puta. Jezero Zaovine Pred nama se ukazao nezaboravan prizor – predivna plava boja vode, čista, zelene obale, mala plaža. U vazduhu samo još fali miris soli, pa da pomislite da ste na moru! Na brani je plaža, vidimo nekoliko šatora i kamp kućica na čistini. Ovo nije uredjen kamp, nema vode ni toaleta. Moze se kupati, voda je bila malo hladna, što nije ni čudo s obzirom na česte kiše. Jezero je nepravilnog oblika, zavlači se u uvalice i procepe, rtovi obrasli šumom stapaju se sa plavetnilom. Plavo gore, plavo dole, zeleno u sredini. Reverzibilno jezero je nastalo pri izgradnji HE Bajina Bašta II, u dolini Belog Rzava, radi regulisanja nivoa vode. Kad je vodostaj visok , voda iz Perućkog jezera se pumpama izbacuje u jezero Zaovine prelazeći 600mnv, kad je nizak, voda se vraća slobodnim padom i pokreće turbine. Može se reći da je voda u jezeru drinska. Lagano se vozimo oko jezera, zastajemo često, šetamo livadama da uhvatimo bolji pogled na vodu, nadišemo se mirisa borovine i pokošenog sena. Malobrojni meštani prekinuti u poljskim radovima rado porazgovaraju sa došljacima. Zeljni razgovora sa novim licima, bar par minuta da predahnu, malo se požale, malo pohvale. Bilo stoke, krava, ovaca, pravio se sir i kajmak za prodaju i za svoje potrebe. Malo domaćinstava nudi beli mrs na prodaju, obično su postavljene strelice sa obaveštenjem. Usput vidimo košnice... Jezero Zaovine nalazi se na znatno višoj poziciji, a svojim lepotom čak i prednjači ispred Perućca. Jezero i naselje Zaovine sa svojih 28 zaseoka kao i kanjon Belog Rzava „Sklopovi“.nalazi se na južnom delu planine u prostornoj celini poznatoj kao „Ravna Tara“. U geografskom smislu predstavljaju prirodnu sponu Tare sa Zlatiborom i Mokrom Gorom. Spuštamo se kroz šumu još nekih desetak kilometara do brane u Lazovićima, na Zaovinskom jezeru. Sa brane, u udolini, pribijeno uz visoke litice s jedne, a blage zelene proplanke zaseoka sa druge strane, uglavilo se usko jezerce Spajići. Pogled koji osvaja sa brane Lazovići...jezerce Spajići. Proglašeno je za pastrmski revir, duboko oko 22 m. Sa jednog uzvišenja pored brane, vidi se litica na kojoj raste Pančićeva omorika, čitava skupina visokih stabala piramidalne krošnje. Pored je tabla sa informacijama o ovoj endemskoj vrsti. Pripada rodu smrča, četinar koji raste na strmim krečnjačkim liticama. Na Tari postoje 22 lokacije sa zastićenim stablima. Pančićeva omorika je najčešće u zajednici sa drugim četinarima kao sto su beli i crni bor, jela i smrča. Ona je fenomen, relikt i endem Balkanskog poluostrva, jedan od simbola planine Tare, pa i čitave Srbije. Radi se o vrsti četinara kakva postoji samo ovde i nigde više. Predpostavlja se da je u pitanju živi fosil odnosno da je ova vrsta izumrla i nestala evolucijom te da se, nekim čudom, ovde još uvek zadržala. Omoriku je otkrio naš veliki naučnik Josif Pančić po kojem je i dobila ime i to 1875.g., upravo na ovom lokalitetu Sklopovi. Od jezera nastavljamo ka Mitrovcu na Tari. Mitrovac na Tari Turistički lokaitet Mitrovac na Tari smešten je na istoimenoj visoravni na nadmorskoj visini od 1082 m. Karakterističan je po povoljnim klimatskim uslovima sa velikim brojem sunčanih dana. Na Mitrovcu se nalazi lovački dom i objekti centra dečijih letovališta i oporavilišta iz Beograda po kojima je najčuveniji. U Mitrovcu postoji kraća staza, takodje obeležena, sa tablama obaveštenja, koja vodi do rezervata prirode Crveni potok i Tepih livada. Tlo u sastavu ima pretežno crvenu ilovaču, pa potok koji protiče dobija crvenkastu boju, odatle naziv lokaliteta. Laganom šetnjom kroz mešovitu šumu prašumskog tipa, stiže se do Tepih livada, tresetnog područja koje je mekano za hodanje. Zbod podloge koja ne propusta vodu, talože se lišće, iglice i grančice drveća, pa se tako stvara nerazgradjen biljni sloj koji se ugiba pri hodanju. Tresetište raste oko 1mm godišnje i staro je hiljadama godina. Do ove turističke atrakcije stižete nakon pola sata šetnje kroz šumu koja se najbolje može opisati kao pejzaž iz nekog od filmova serijala “Park iz doba Jure”, s obzirom na ogromne krošnje stoletnih četinara koje su toliko guste da trave ima tek u tragovima u njihovom podnožju. Staza nije zahtevna , što je čini savršenom pešačkom turom. Nakon prijatne šetnje po šumi i kratkog osveženja, vraćamo se do parkinga i nastavljamo dalje. Penjemo se ka Perućcu, savladavajući krivudavi put, nekoliko tunela i razliku od oko 700 mnv. Do Perućca se vozi lagano nekih 14km, put odličan, ima malo odrona, pa krivine, a i pogled ne dozvoljavaju brzinu. Oko nas svuda zeleno, a na dnu se plavi Drinsko jezero zarobljeno branom – jezero Perućac. Na samo 6km od Mitrovca nalazi se vidikovac Kozija stena. Tara je čuvena i po svojim jezerima Perućac i Zaovine, koja svakako doprinose njenoj lepoti i prelepim vidicima. Stižemo u istoimeno turističko naselje Perućac. Perućac Pe nego što smo otišli do naselja, produžili smo do pontonske plaže na jezeru, jer smo želeli da idemo na krstarenje kanjonom Drine. Nažalost, nismo uspeli, jer brodovi isplovljavaju samo vikendom, a bio je ponedeljak. Šteta, ali šta je – tu je, idemo dalje. Pontonska plaza iza brane, preko puta bosanski predeli Brana u Perućcu Perućac je prelepo turističko naselje, kroz koje protiče rečica Vrelo i u kojem se ova reka, posle kraćeg toka i predivnog vodopada od 10m, uliva u Drinu. Baš na tom mestu, nad slapovima ušća ove dve reke , su napravljene restoranske drvene terase u prirodnom hladu, gde je bilo idealno mesto za ručak i odmor....imenjak restoran Vrelo. Restoran Vrelo Vodopad kojim se reka Vrelo uliva u Drinu Reka Vrelo nastaje od jakog kraškog vrela Perućac na nadmorskoj visini od 234 metra u podnožju planine Tare. Dužina toka reke je 365m, pa je zbog toga zovu „reka od godinu dana“. Ima sve što imaju i one mnogo veće svetske reke - veliki, moćni izvor iz koga kulja beličasta voda, jedan ribnjak na desnoj obali, poribljen kalifornijskom pastrmkom, zatim vodenicu na levoj, jednu levu pritoku u vidu bistrog potočića, naselje na levoj obali, dva mosta…Sam izvor je ogradjen zbog obližnjeg ribnjaka, ali to vas ne sprečava da uživate u predivnom pogledu i šetnji uz rečicu. Obale reke su lepo uredjene sa klupama i drvoredom sa obe strane. Važi za jednu od najkraćih reka Evrope. Reka Vrelo Obavezno prošetati i do izvora reke Vrelo , jer je nešto što ćete sigurno poželeti da zabeležite svojim foto-aparatom. U Perućcu, na lokalitetu Mramorje, postoji srednjevekovno groblje, ispunjeno nadgrobnim spomenicima – stećcima, odmah pored glavnog puta, koje je zaštićeno kao spomenik kulture od izuzetnog značaja. U večernjim satima smo krenuli u smestaj preko Bajine Bašte, jer smo želeli da svratimo u 'Apartmani Srpski Car' u želji da vidimo tu lepotu od ambijenta koji u njemu postoji. Medjutim, dozvoljen je ulazak samo kupačima i gostima smeštaja. Pošto nije bilo vreme za kupanje, produžili smo u naše “Konake” na počinak. Ujutru, oko 10h, otišli smo do manastira Rača. Udaljen je 6 km od Bajine Bašte i nalazi se na obali reke Rače. Manastir Rača Manastir Rača je osnovan u 13. veku kao zadužbina kralja Dragutina, gde je znalo da boravi i više od 300 monaha. Inače, kralj Dragutin je budućim pokolenjima ostavio dva prava bisera – manastire Raču i Tronošu, koji su i dan danas hramovi duhovnosti i posle sedam stotina godina, ljudi im se dive i obilaze ih. Naravno, kralj je bio ktitor i manastira sv. Ahilija u Arilju, a po drugim izvorima, kao ktitor Tronoše se pominje njegova žena Katarina. Zanimljivo je i jedno, još starije predanje koje kaže da je prvobitno mesto na kome je podignuta Rača bilo tamo gde je danas manastir Soko (blizu Ljubovije), ali su ga Turci na tom mestu, zar treba reći, srušili. Šta bi drugo. A kaludjeri su sačuvali sve što se moglo sačuvati i osnovali novi manastir. Dokazi? Pa, u narodnoj pesmi Miloš u Latinima„, pesnik kaže: 'Da vidite Raču manastira, Kraj Sokola ukraj vode Drine, Zadužbinu Kralja Dragutina Da vidite, pa da se divite…' Detalj sa zvonika U Velikoj seobi 1690. monasi su odavde otišli noseći svoja blaga i svetinje u Sent Andrej u Madjarskoj. Inače, kao što se to uvek kaže za Žiču, tako se i za Raču može reći, da je uvek delila sudbinu srpskog naroda – rušena, paljena, pljačkana… Osim zlatnog perioda do Velike seobe i kraja 17. veka, sledeći period rasta i obnavljanja Rače došao je tek 1795. godine, kada su tri jeromonaha došli iz vaskrsle Tronoše, da to učine i sa ovim manastirom. Sa desne strane kod ulaza u crkvu, može se videti spomenik i grob Hadži Melentija. Za samo godinu dana je podignuta nova crkva. Crkva je inače posvećena Vaznesenju Hristovom. U samoj crkvi se nalaze i svete mošti kralja Dragutina (ili Svetog Teoktista)… Zahvaljujući uticaju koji su račanski monasi doneli iz izbeglištva, iz manastira Beočin i fruškogorskih manastira, sam ikonostas i freske predstavljaju primer prodora ikonopisanja i freskoslikarstva iz prekosavskih i prekodunavskih oblasti, koje se retko mogu videti u drugim staroraškim krajevima i manastirima. Tu je i ustanička zastava iz 1807. i zlatni krst s lancem poklon ruskog cara Hadzi Melentiju. Obavezno obidjite manastirsku riznicu, izuzetnu na svaki način. Tu su knjige račanskih monaha prepisivane u čuvenoj račanskoj školi. Zahvaljujući bratstvu manastira, tokom Drugog svetskog rata ovde je čuvano i sačuvano Miroslavljevo jevandjelje (danas se nalazi u trezoru Narodnog muzeja u Beogradu). Riznica A nije naodmet da zavirite u radnju u manastirskom dvorištu i da za uspomenu kupite neku od mnogih zanimljivih knjiga o Rači i iz Rače, a tu su i vina, višnjevače, orahovače… Prava pića za slavsku trpezu. Toliko o Rači. Ni u deset ovakvih putopisa ne bi stalo sve ono lepo i važno što je vezano za istoriju i sadašnjost ovoga manastira… malo bi bilo o veličanstvenoj Rači. Odmah pored manastira, ne prelazeći most preko reke Rače, počinje staza Ladjevac, koja vodi do vodopada i istoimenog izvora. Rečica Rača Staza je u početku ravna, ide tik uz kameno korito reke, nakon toga vijuga uzbrdo kroz šumu uskom stazom. Šetna staza Ladjevac Odmah po povratku iz Manastira Rača, otišli smo do još jednog manjeg manastira “Manastir Srpskih Svetitelja”, jer smo čuli da se u blizini nalazi jedna ergela…I bi tako! Manastir Srpskih Svetitelja Manastir Srpskih Svetitelja je metoh manastira Rače, posvećen Saboru srpskih svetitilja i nalazi se u blizini hotela “Beli bor”. Podignut je 1975. godine, zahvaljujući mudrosti i dovitljivosti starešine, koji je od tadašnjih vlasti tražio dozvolu da podigne planinsku kuću za monahe. Bilo je to vreme kada su se teško dobijale dozvole za izgradnju novih crkvi, ali je planinska kuća prihvaćena. Manastir je zanimljiv, jer se oltarski deo crkve nalazi na spratu novopodignutog zdanja. Na manastirskom posedu, nalazi se i ergela konja “Konjicki klub Dora”, gde se može izvršti obuka i iznajmiti konji za rekreativno jahanje. KK Dora je formiran početkom 2007 god. Na samom početku osnovni cilj je bio popularizacija planine Tare kroz programe rekreativnog jahanja. Kasnije, kako se klub razvijao, pojavila se i želja sportskog takmičenja. Klub se uključio u Savez za konjički sport Srbije u disciplini daljinsko jahanje. U 2008 i 2009 god. je osvojila državno prvnestvo u pomenutoj disciplini. Bliski susret sa konjima na ergeli. Pegaz Iskoristili smo tu jedinstvenu priliku da okolinu obidjemo i na konjima, pod krošnjama zaštićene Pančićeve omorike, što je bilo nezaboravno iskustvo. Puni utisaka doživljenih u toku dana, vratili smo se u vilu i osvežili hladnim napitkom na terasi, a veče upotpunili sa jos jednom kraćom šetnjom, jer je trebalo da se pakuje i priprema za sutrašnje putovanje na sledeću destinaciju.
Sećanje na dane provedene na ovoj jedinstvenoj planini, čine da poželim što pre da joj se vratim i osetim sve čari kojima me je opčinila ova planinska lepotica. Bili smo oduševljeni Tarom, čistim vazduhom, netaknutom prirodom, suncem, vožnjom kroz šumu, šetnjom kroz šumu, hranom, vodom i nakon provedenih samo 3 dana ovde, mi smo bili ponovo rodjeni. Tara je za nas bila punjač baterija sa neograničenim rokom trajanja. Moje baterije su se napunile, pa nikako da se potroše, iako smo obišli samo deo onoga što ona nudi. More, kao morskom detetu, mi je zauzimalo neprikosnoveno nekoliko prvih mesta na listi prioriteta. Tara je, gotovo na prvi susret, uspela da unese haos na listu. Ovo pisanije bi moglo dobro da dodje onima koji je nisu još posetili i otkrili zašto je tako ludo dopadljiva, jer osvojiti neki vrh je divan osećaj, ali kada planina osvoji vaše srce, to se pamti zauvek!
0 Comments
|
AuthorGordana Pavlović ArchivesCategories |