"Srbija je zemlja u kojoj priroda govori!" "Sve su to dragulji, koji kada se povežu, čine prelepu, šaroliku i bogatu ogrlicu, koju jedna stara dama, kao što je Srbija, ume dostojanstveno i ponosno da nosi." Zeleni talasi Srbije (drugi deo) Četvrtog dana , oko 8.30h oprostili smo se od predivne Tare i krenuli na naše drugo odredište...Ovčarsko-kablarsku klisuru. ~ Put do Ovčarsko – kablarske klisure ~ Od našeg smeštaja na Tari do klisure potrebno je preći oko 93km kroz razna sela do Užica, preko Požege do Ovčar Banje. Pošto nikada nismo bili u Užicu, odlučili smo da, upravo u ovom gradu, napravimo malu pauzu za doručak i kratku šetnju gradom. Užice Užice je grad u zapadnoj Srbiji, u Zlatiborskom okrugu, koji ima predivan geografski položaj, jer grad u kotlini izgleda jedinstveno. Parkirali smo auto u centru grada i odmah se našli na Gradskom trgu. Ovaj trg zauzima centralno mesto u Užicu i nezaobilazan je deo Užica. Veliki prostor, oivičen kafićima i prodavnicama, u kojem se nalaze Pozorište i Biblioteka grada, posadjene breze, platani i lipe. Sinonim za ovaj grad je i danas Josip Broz Tito i njegova Užička republika, koja je nedugo bila jedina slobodna teritorija tokom Drugog svetskog rata. Sve do 1991. godine, trgom je dominirao spomenik Maršalu Josipu Brozu Titu, ali je sklonjen i sada se nalazi u muzejskom dvorištu. Vodile su se rasprave o tome da li će biti vraćen na Trg ili premešten na Kadinjaču, ali ostalo je na tome. Preko puta i oko trga nalaze se visoke stambene zgrade, a među njima ističe se zgrada u obliku rakete – hotel Zlatibor. Iznad zgrada, u brdima, vide se šarene kuće, razbacane, a opet blizu jedna drugoj. Hotel Zlatibor Obraćam pažnju na arhitekturu i stilove, i ima svega, iz svake epohe – malo secesije, malo komunizma, pa prstohvat orijenta, a sve isprepletano u toj kotlini, nekako haotično i skladno u isto vreme. Mural Partizanska spomenica 1941 Užički kraj poznat je po gurmanima i ukusnoj hrani. Specijalitet grada je takozvana komplet lepinja ili lepinja “sa sve”. Reč je o lepinji u kojoj se nalaze kajmak, jaje i pretop, tj. saft od jagnjećeg ili prasećeg pečenja. Ukoliko želite da pojedete nešto neobično i ukusno, onda jednostavno morate da probate ovaj tradicionalni užički specijalitet. Uživali smo u užičkom doručku ;) Opančarska česma zadužbina je Opančarskog esnafa u Užicu podignuta 1896. godine. Nalazi se na samom kraju Malog parka okrenuta prema glavnoj ulici. Užice se svojim imenom u pisanim dokumentima prvi put pominje 1329g, u jednoj dubrovačkoj zadužnici, kada je "Mila, žena Sklavka iz Užica" dala četiri perpera i osam groša na zajam. Gotovo sedam vekova kasnije, povodom Dana grada, rekonstruisani prostor ispred Gradske kuće je poneo naziv Sklavkov plato i na njemu je otkrivena spomen-ploča koja će Užičane i njihove goste ubuduće podsećati na najstariji pisani trag o gradu na Djetinji. Sklavkov plato Za Užice se slobodno može reći da je grad legendi. Sa imenom grada vezane su mnoge legende, a jedna od njih kaže da je postojao logor opasan žicom i da su svi koji su se pobunili protiv turske vlasti bili vodjeni u logor, praćeni rečenicom: „Vodimo ih u žice!“. I poreklo imena same reke vezuje se za jednu od legendi iz užičkog kraja. Predanje kaže da su u doba svoje vladavine, Osmanlije na vrlo surov način kažnjavale nepodobne Užičane. Mala deca i odojčad su bacana u reku, te otud naziv Djetinja tj. Dečija reka. Reka Djetinja Nakon posete Užicu, nastavljamo naš put i vozimo prema Požegi. Oblaci su se smenjivali, a pred nama se opet pokazala talasasta Srbija i opet prelepi pejzaži. Stižemo u Ovčarsko - kablarsku klisuru i skretanje za Ovčar Banju. Tamo gde planine Ovčar i Kablar zatvaraju vidik izmedju čačanske i požeske kotline, jedna velika reka usekla je svojim tokom bajkoviti predeo. U njemu se kriju uklješteni meandri, srednjevekovni srpski manastiri i jedan je od najlepših predela Srbije. Ovčar Banja U podnožju okomitih litica Kablara, a iznad same Morave, nalazi se ‘Planinski Dom’ u kome, pored specijaliteta tradicionalne kuhinje i vrhunskih pića, možete pronaći veoma povoljno i kvalitetan smeštaj uz pansionske obroke. Upravo ovde smo odseli naredna tri dana. Planinski Dom sa restoranom na Moravi Nkon što smo se smestili u sobu, uživali smo u odličnom ručku na balkonu restorana Dom i odmarali pored reke uživajući u zelenilu, spokoju i moravskom vazduhu. Tišinu s vremena na vreme prekine samo zov divlje patke, a onda se opet sve utiša i samo Morava šumi ispod nas. Odlučili smo da obidjemo okolinu odmah posle ručka, iako se vreme bilo malo pokvarilo i postalo dosta svežije uz oblačne intervale. Sunce se sakrilo, ali mi nismo. :) U blizini našeg smeštaja, u srcu klisure, naišli smo na stari viseći most, koji spaja dve obale. Strah od visine nije nas sprečio da zakoračimo na klimavi most, na kome nedostaje po neki komadić drveta. Osećaj je fantastičan, most se ljulja, a pod nama se “valja Morava najveća srpska voda”!!! Pogled sa visećeg mosta A od njega put nas je vodio do centra Ovčar Banje. Ovčar Banja je malo naselje, smeštena u Moravičkom okrugu, opštini Čačak, u samom središnjem delu gorostasne Ovčarsko – kablarske klisure na 278 metara nadmorske visine. Područje Zapadnog Pomoravlja i uošte tog dela centralne Srbije karakterišu upravo termo – mineralni izvori i oko njih formirana banjska lečilišta. Ovčar Banja Vode koje izviru u Ovčar Banji su lekovite pa je ovo mesto od davnina bilo poznato lečilište za mnoge bolesti. Temperatura vode je oko 38 stepeni pa je idealna za lečenje reumatizma, spondiloze , preloma kostiju. Hotel Kablar Bilo je vreme da odemo na večeru koju su služili od 18 – 21h, a u ponudi su bile razne čorbe i nešto sa roštilja, a za doručak biste mogli da birate izmedju raznih omleta od domaćih jaja sa pršutom i sirom uz domaći kajmak, zatim viršle, razne pite, jogurt ili bilo koji napitak po izboru i naravno vruća pogača. Ništa lepše! Porcije obimne i preukusne, za svaku pohvalu! Noć nas je ispratila na počinak da skupimo snagu za avanturu u koju smo sutradan krenuli odmah posle doručka. Na padinama Kablara i Ovčara i na obali Morave, nalazi se ukupno 10 manastira okruženih šumama, vodom i stenama i dva sveta mesta. Nastali su od 14. do 16. veka kada su pod turskom vladavinom služili kao utočište i sklonište progonjenima i bili su mesta u kojima se očuvala srpska duhovnost i pismenost. Na levoj obali Morave nalaze se manastiri Blagoveštenje, Ilinje, Jovanje, Nikolje i Manastir Uspenje, a na desnoj obali su manastiri Vavedenje, Vaznesenje, Preobraženje, Manastir Svete Trojice i Manastir Sretenje. Cela klisura odiše istorijskim i duhovnim primesama, gde su posebno upečatljivi odjeci manastirskih zvona, koja se u smiraj dana, razlete iznad krošnji nepreglednih šuma. Znog njihovog postojanja je čitavo područje klisure u narodu poznato pod nazivom “Srpska Sveta Gora” i pored prirodnih lepota, najveći su turistički potencijal Ovčarsko-kablarske klisure. Žao nam je što nismo obišli svih deset, za sada sedam….ali bice prilike! Na samo 1km od smeštaja nalazi se Manastir Nikolje, a još 3km dalje, istim putem, još dva manastira…Manastir Jovanje i Manastir Uspenje. Krenuli smo od daljih… Manastir Jovanje Manastir Jovanje je prvi ženski manastir u istoriji i nalazi se u sredini Ovčarsko-kablarske klisure, nа levoj obаli reke Zаpаdne Morаve, nа njenom nаjvećem meаndru. Do njega se može doći starim putem od Ovčar Banje, gde se nakon tunela put odvaja na desnu stranu i obeležen je vidljivim putokazima. Na istoj raskrsnici, sa glavnog puta, skreće se i za Manastir Uspenje. Prvobitni Manastir Jovanje je podignut u 13. veku (počet 1201g., a završen 1300g) i zadužbina je srpskog princa, književnika, diplomate i monaha Rastka Nemanjića ili Svetog Save. Stara crkva posvećena Svetom Jovanu potopljena je 1954. godine prilikom gradnje hidroelektrane. Današnji manastir Jovanje projektovan je tako da spaja stare i nove obrasce graditeljstva, dajući celini Ovčarsko-Kablarskih manastira jedno novo ostvarenje. Mnogobrojnа pustošenjа i rušenjа kojа je ovаj mаnаstir pretrpeo, potpuno su uništilа gotovo sve trаgove prvobitnog mаnаstirа. Tаko je nestаlа i riznicа nekаdа velikog hrаmа. Nаjvredniji predmeti u riznici su dve prestone ikone iz 1850. godine. Prema zabeleškama Vuka Karadžića manastir Jovanje je bio lavra, iz koga se upravljalo sa ostalim manastirima Srpske Svete Gore, odnosno sa manastirima u Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Po izgledu, veličini i lepoti, tadašnju crkvu on stavlja na prvo mesto među hramovima pod Kablarom. Nekada je ovde delovala prepisivačka škola, što svedoči jedno rukopisno jevanđelje iz srednjeg veka, koje se čuva u Beču. Vraćamo se do raskrsnice i skrećemo desno za Manastir Uspenje. Manastir Uspenje Nа uzvišenju iznаd Mаnаstirа Jovаnje, nаlаzi se Mаnаstir Uspenje koji je vidljiv sа svih strаnа klisure. U turskim izvorimа pominje se 1536. godine i posvećen je Uspenju Presvete Bogorodice. Na ovom mestu je nekada postojala kula sa zvonikom visoka oko 30 metara koju su porušili Turci istovremeno kada i Manastir Jovanje. Kada je vladika Nikolaj na ovom mestu zatekao samo ruševine, po njegovoj želji izgradjena je nova crkva manastira Uspenja, 1939. godine, kao verna kopija crkve Sv. Caru Konstantinu i Jeleni u Ohridu. Prvobitni ikonostas uništili su Bugari 1943. godine. Manastirski hram ima nekoliko osobenosti koje se retko vidjaju u drugim srpskim pravoslavnim crkvama. Crkva manastira Uspenja ima veoma mali broj prozora uskog pravougaonog oblika, bez ikakvih ukrasa i nikada nije bila živopisana. U manastirskom hramu zapravo postoje dve crkve koje imaju jednu zajedničku pripratu. Levi deo hrama posvećen je Uspenju Presvete Bogorodice, a desni Sedmorici efeskih mučenika. Manastir je ponovo obnovljen 1998. godine, a 2004. je nastanjen monahinjama. Manastir Nikolje Manastir Nikolje je jedan od najstarijih manastira medju Ovčаrsko-kаblаrskim mаnаstirimа, podignut je nа pаdinаmа Kаblаrа, nа levoj obаli Zаpаdne Morаve i osnovali su ga monasi sa Atosa, kada su Turci poharali svetilišta Svete Gore, 1387. godine, i kada je stotine svetogorskih monaha krenulo u potrazi za utočištima u Srbiji. Dok je veliki deo svetinja, u to vreme, ostajao bez žitelja koji su gubili krov nad glavom zbog turskih razaranja, u Nikolju se duhovni život nije gasio, iako je, kao i svi ostali manastiri, više puta stradao u napadima Turaka. Jedna od najstarijih prepisivačkih radionica zaživela je upravo ovde, gde su počele da se prepisuju prve bogoslužbene knjige. Nа osnovu аrhitektonskih kаrаkteristikа i ikoni koja se čuva u narodnom muzeju u Beogradu, može se videti da je ikonopisana u Nikolju 1489. godine. Nikoljska crkva je mala i neobično je to što se u nju ulazi sa južne strane crkve. U crkvi su freske iz 1587. i 1637. godine. Postoje i freske iz 19. veka. U Nikolju je nekada živelo i do 300 kaludjera. U njemu se od Turaka krio i Knez Miloš Obrenović sa porodicom i narodom, jer je nikoljski iguman jeromonah Atanasije Radovanović (1771-1826), bio veliki Milošev prijatelj, pa je budući knjaz ovde našao utočište. U dvorištu manastira Nikolje, već vekovima se nalazi bor visok više od 10 metara, za koji se veruje da je sveto drvo. Novorodjeni sin kneza Miloša sahranjen je ispod bora, zato se tom drvetu posvećivala i još veća pažnja i često su ga posećivali. Drugi sin kao petogodišnji dečak sahranjen je iza zapadnog dela crkve. Taj dečak zvao se Petar i krstio ga je Karadjordje po svom ocu i upravo je to veza kako su Karadjordje i Miloš Obrenović bili kumovi. On je u porti 1817. godine, u znak zahvalnosti za pruženo utočište, sagradio konak sa podrumom, prizemljem i spratom koji i danas postoji i nosi njegovo ime. Konak predstavlja značjno spomeničko nasledje. Pored konaka, knez Miloš je znatno pomogao manastir... poklonio mu je imanje i dao da se u porti sagradi vodenica i zvonik. Nakon smrti igumana Atanasija, na čelo manastira došao je Isaija Popović, Milošev sestrić, koji je pre toga bio u manastiru Preobraženje. Vuk Karadžić je 1820g, takodje, boravio u Nikolju. Manastirska riznica je veoma značajna. Riznica poseduje rukopisane knjige i nešto vrednih crkvenih starina. Odavde je čuveno Nikoljsko jevandjelje iz 14. i početkom 15.veka, pisano na pergamentu srpskoslovenskim jezikom, ćiriličnim slovima, u kožnom povezu, sa „zlatnim“ minijaturnim ilustracijama. Za vreme Prvog svetskog rata rukopis je nestao iz arhive Narodne biblioteke u Nišu, da bi se kasnije pojavio u Dablinu u Irskoj. Nikoljsko jevandjelje Takodje, ovde se čuvа i nаjznаčаjnijа rukopisаnа knjigа u srpskoj kulturi nаpisаnа početkom 17. vekа, Kаrаnsko jevаndjelje. A pored bogate riznice, u Nikolju se čuva i mali deo moštiju (desna stopa) svetog Nikodima, arhiepiskopa pećkog iz 14. veka i nekadašnjeg igumana manastira Hilandara koji je veoma cenio isposnički život i nastojao da ga razvije u srednjovekovnoj Srbiji. Danas je Manastir Nikolje ženski manastir. Odlazimo u smeštaj na ručak, kratki odmor i osveženje, a zatim na "krstarenje" klisurom. Ovčarsko – kablarska klisura Ovčarsko-kablarska klisura se nalazi na petnaestak kilometara od Čačka i pruža nizvodno od požeske kotline u pravcu severoistoka. Nastala je usecanjem Zapadne Morave izmedju strmih litica planinskih masiva Ovčara i Kablara, po kojem je i dobila ime. Prostire se dužinom od oko 20 kilometara i predstavlja jedinstvenu celinu, koju posmatrana sa bilo koje strane, pruža pregršt interesantnih specifičnosti. Zapadna Morava, koja protiče kroz klisuru, nastala je spajanjem reke Moravice i Djetinje. Nakon svog dugog puta od 308 kilometara zajedno sa Južnom gradi Veliku Moravu. Svojim tokom kroz klisuru Morava formira meandre, koji ukljesteni izmedju strmih padina planina vijugaju stvarajući predeo izuzetne lepote. Reka je pregradjena branama, koje usporavaju brzi tok moćne reke, na dva mesta. Tako su nastala dva jezera i jedan od najlepših predela u ovom delu klisure – široko zeleno Ovčarsko jezero na ulazu i jezero Medjuvršje na izlazu iz klisure. Sa obala jezera prekrivenih trskom i vrbama proviruju krovovi kuća i krstovi manastira. Prirodne lepote ovog predela su impresivne. Veštačka jezera sa brojnim rukavcima ukrašeni visećim mostovima, intrigantni meandri, guste šume bogate florom i faunom i oštre litice planinskih masiva koji su se nadvili nad rekom omogućavaju veliki broj aktivnosti. Teško je utvrditi da li je više onih koji prolivaju znoj uz pecanje i roštilj ili opuštajući se na planinarenju i biciklu. Nad širokom Moravom, koja u ovom delu svog toka deluje kao pitoma ravničarska reka, nadneo se vrh Ovčara sa svojih 986 metara. Na obalama reke nestvarno zelene boje, dremaju vrbaci, kućice i čamci. Guste planinske šume dom su mnogobrojnim i raznolikim biljnim i životinjskim vrstama, a izmedju snažnih stabala vijugaju i brojni potoci koji se spuštaju do oba jezera. Mikroklima u klisuri zaklonjenoj od jakih vetrova, čini je pravom oazom čistog vazduha i očuvane flore i faune sa preko 600 biljnih i više od 100 životinjskih vrsta. Zbog bogatstva biljnim i životinjskim svetom, mikroklime i raskošne prirode, čitavo područje klisure proglašeno je predelom izuzetnih odlika. Obronci dveju planina obrasli listopadnom šumom spuštaju se negde blago, a negde okomito ka Moravi i kao da se u nju slivaju. Ako vam je planinarenje hobi ovde vas čekaju dobro obeležene staze koje vode sve do vrha. Ova klisura posebno dobija na vrednosti kada se sagledaju tri uklještena meandra, koja Zapadna Morava pravi, pozivajući vas da se popnete na neki od vrhova sa kojih se oni najbolje vide. Vrh Kablara Kablar je visok 889 metara a na 884. metru nalazi se veoma lep vidikovac sa pogledom na meandre Morave, susedni Ovčar i celu klisuru. Do vidikovca se može stići markiranim planinarskim stazama sa visinskom razlikom od oko 600 metara. Ukupna dužina te staze je oko 5-6 kilometara i prelazi se za 2-3 sata laganog hoda. Nekada nije ni dobro kada postoji toliko izbora. Čovek, prosto, ne zna kojim putem da krene. Da li ćete dužom ili kraćom, strmijom ili opuštenijom stazom, izbor je samo vaš i svako može da nadje rutu koja odgovara njegovoj kondicionoj spremi. Sve su izuzetno dobro obeležene, pa Kablar mogu da svrstam u sam vrh sprskih planina što se ovog aspekta tiče. Staza kojom smo krenuli je širok kolski put, ne toliko zahtevan i dug, koji vijuga preko kamenitih useka. Kod putokaza zastadosmo iznenadjeni kad shvatismo da smo na samo 150 metara od vrha Kablara i tu se put račva na još dve strane. Jedan vodi ka kamenu sa crvenim znakom, na kome piše 889 mnv. i tu je zvanično Kablar najviši. Na vrhu Kablara se nalazi jedinstven putokazni stub sa spiskom i položajem svih okolnih planina. Ovaj izvanredni poduhvat je životno delo strastvenog planinara Ratka Rabrenovića. Vratili smo se do raskršća i krenuli drugim putem koji se probija kroz šiblje nekoliko metara niže i vodi do mesta na kome se nalazi prostrana drvena platforma. Kada iz gustog šiblja staza izbije na vrh oivičen stenama ceo svet se izokrene naopako, čak i običnog smrtnika bar na tren pretvori u besmrtnika! Klisura sa svim njenim brežuljcima, gudurama i vrletima kao raskošna zelena dolama rasprostrla se od neba do zemlje. Nad njom šumoviti i prkosni Ovčar, piramida od 986 metara u čiji vrh gledate kao na dlanu. Tamo desno beli se na proplanku manastir Sretenje, a u dubini sve prateći reku raširila se Ovčar Banja. Jeste li ikada gledali Šumadiju sa neba, ispod oblaka, iz božanske perspektive? Ako niste, morate otići i popeti se na Kablar. Ispred Vas je jedan od najlepših vidikovaca Srbije sa kojeg se pruža neverovatan pogled na uklještene meandre Zapadne Morave, koja je tražeći sebi put, izmedju strmih litica Ovčara i Kablara, ostavila predivne zaokrete svoje vode. Ako dozvolite da vas obori osećaj povezanosti sa prirodom, u samo jednom pogledu, staće toliko nestvarne lepote, netaknute okoline. Očaraće vas pogled na Šumadiju, šumoviti Ovčar, planinu Jelicu, Čačak i brdo Ljubić. A Morava, najveća srpska reka probija se i proseca sebi svoj krivudavi put izmedju dva diva Ovčara i Kablara. I tu, posle mesta gde kažu da je klisura samo 100 metara široka odjednom pravi zaokret, širi se i raste praveći divne i neponovljive meandre uklještene izmedju dva gorostasa. Morava je danas mutna, mutnija nego ikada, a kako i ne bi kad je kiša lila skoro 2 meseca! Ne usudjujem se da kročim ka mestu sa koga se meandri vide najlepše, stojim kao ukopana na ivici i posmatram svu tu lepotu zadivljena i opčinjena! Ovčar se odatle može rukom dodirnuti, a cela klisura sa sve meandrima staje u samo jedan pogled, koji bi mogao trajati zauvek. Na vrhu se razmene lepi utisci, naprave divne slike , pojedu se sendviči iz ranca, a popije se i poneka rakija. Odmore se i noge i telo, a oči i duša se ispune lepotom, divljenjem i poštovanjem pred veličanstvenom snagom prirode koje stvaraju ovakva mesta. Za uspon, kao što je ovaj na Kablar, ne morate biti planinar, niti posedovati neku vrhunsku formu. Dovoljno je da volite prirodu, da imate malo istraživačkog i avanturističkog duha i da volite da pešačite. Uživaćete u divnim bojama leta u šumi i nadisati se čistog planinskog vazduha. Napićete se vode sa izvora, nagledati prelepih pejzaža i naučiti ponešto o srpskoj duhovnosti i istoriji. Spuštamo se ka visećem mostu, da još malo uživamo u pogledu na najveću srpsku reku u bojama leta. Ponovo čarolija moravskog predvečerja boji u sedef mirne vode Morave. Rekom plove divlje patke, voda je mirna pa se u njoj vide obrisi Kablara. Svanulo je novo jutro i pred nama novi obilasci manastira ove "Srpske Svete Gore". Na periferiji Ovčar Banje, dočekuje nas još jedan manastir ...Manastir Blagoveštenje. Manastir Blagoveštenje Manastir Blagoveštenje sa crkvom Blagovesti Presvete Bogorodice, potiče iz 17. veka. Nalazi se na levoj obali Morave, ispod Kablara, na „ulaznim vratima“ u Ovčarsko-kablarsku klisuru, na mestu gde Zapadna Morava počinje da useca tesnac kroz planinske masive Ovčara i Kablara na putu ka Čačku. Crkva je sagradjena u duhu raške graditeljske škole, zanimljive arhitekture, a narodno predanje pominje da je podignuta na temeljima starijeg hrama iz 12. ili 13. veka – savremenika manastira Bogorodice Gradačke u Čačku, čiji je ktitor knez Stracimir, brat velikog župana Stefana Nemanje. Kube crkvice, šindra kojom je pokrivena i drveno predvorje podsećaju na slične gradjevine u Rusiji i norveške frojdove. Živopisan bunar, niski konak – sve je u svojoj jednostavnosti bilo u čudesnoj harmoniji sa lepim, blago izlomljenim linijama Ovčara. Živopis je radjen od 1602. do 1632. godine i jedno je od najboljih ostvarenja u našem zidnom slikarstvu u prvoj polovini 17. veka. Od starog ikonostasa sačuvana je prestona ikona Bogorodice sa Hristom iz 1602. godine. Freske su dobrim delom sačuvane, ali su u lošem stanju. U ovakvom ambijentu čovek načas zaboravi da je 21. vek, jer je ovde sve tiho, prozračno, tajnovito, prekriveno plaštom prošlosti. Manastir Blagoveštenje prema svojoj arhitekturi, zidnom slikarstvu, ikonostasu, riznici, ikonama i elementima kamenog i drvenog nameštaja predstavlja reprezentativni primer materijalnih mogućnosti i monaškog ukusa u prvoj polovini 17. veka. U skladu sa svojom namenom, manastir je ležao malen, tih i miran na jednoj zaravni, okružen gustim zelenilom, zapljuskivan bučnim talasima Morave. Blagoveštenje je jedan od retkih ovčarsko-kablarskih manastira čiji su ktitori i vreme gradnje poznati. Zahvaljujući zapisu iznad zapadnih vrata zna se da je ovaj manastir podignut 1601/1602. godine. Blagoveštenje je više puta stradalo i obnavljano u ratnim i prirodnim nepogodama. Medjutim, od osnivanja, bio je poznat po prepisivanju bogoslužbenih knjiga. Danas se u manastirskoj riznici čuva osam rukopisnih knjiga, uglavnom iz 16. veka: Trebnik iz 1570, Jevandjelje iz 1562, deceniju mladje Beogradsko jevandjelje, nekoliko mineja… Tome treba dodati i bogoslužbene predmete, praznične ikone, vladičanski presto… Blagoveštenjsko jevandjelje iz 1372, koje je 1799. ponovo povezano u Blagoveštenju, danas se čuva u Beču. Najčešće pominjan i poznat po tome što se 1947. godine u njemu zamonašio blagopočivši Patrijarh srpski Pavle , koji je do skoro samog kraja svog života, svake godine, jedan deo vremena provodio u ovom manastiru. Tokom njegovog boravka u Blagoveštenje je hrlio veliki broj posetilaca sa namerom da se sa njim sretne. Vozimo dalje kroz Ovčar Banju i prikljucujemo se na magistralni put koji vodi kroz klisuru. Na brežuljku iznad Ovčar Banje, na desnoj obali Morave, nalazi se Manastir Preobraženje. Manastir Preobraženje Prvobitni Manastir Preobraženje sazidan je u 16. veku i nalazio se sa druge (leve) strane Zapadne Morave, ali je srušen 1910g. zbog gradnje železnice Čačak-Višegrad. Prvi pomen mаnastira Preobrаženja u pisanim izvorima, vezan je za 1525. godinu, zapusteo je i porušen 1690. godine, obnovljen 1811.g, a oslikan četiri godine kasnije. Novi manastir sagradjen je na desnoj obali 1938g, nа severnim obroncima Ovčara, na mestu sa divnim pogledom na banju i reku. Naspram manastira, preko reke, smeštena je železnička stаnica u Ovčar Banji, na mestu gde se nekada nalazio manastir, ispod litica Kablara. Manastir je poznat je po tome što monasi u njemu žive po jerusalimskom tipiku kao i monasi u Hilandaru. Nema parohiju niti imovinu, već žive samo od molitve po amanetu Vladike Nikolaja. Nastavili smo dalje magistralom uz Moravu, uživajući u predivnom predelu gde se nalazi jezero Medjuvršje, koje je kategorisano kao predeo izuzetnih odlika i kategorije. Nailazimo na splav-restoran Lanterna, autentičnog ambijenta, sa izvrsnim specijalitetima, roštiljem, telećim pečenjem ... Nakon dobrog ručka, kafe i osveženja, nastavili smo istim putem koji vodi do vrha planine Ovčar, do skretanja za Dučaloviće, u kojem se nalaze još dva manastira...Manastir Sretenje i Manastir Svete Trojice. Manastir Sretenje Manastir Sretenje se nalazi u izuzetnom prirodnom okruženju, nа zaravni ispod vrha Ovčara, na 800 m visine. Okružen je zidom u divnom dvorištu sa tepihom zelene trave i slapovima cveća, kao da je spušten na ovo mesto pravo sa neba. Prema legendi, sa vrha Ovčara je bačena kruna i na mestu gde je pala sagradjena je crkva. Nа osnovu dosadašnjih istraživanjа, manastir je nastаo u 16. veku i u više navrata tokom prošlih vremenа bio je rušen i spaljivan. Za vreme velike seobe Srba pod Arsenijem Čarnojevičem manastir je opustošen i dugo je bio napušten. Prvu obnovu manastira uradio je monah Nićifor 1818. g. gde je i sahranjen 1853. g. kao veliki obnovitelj i ktitor manastira. Manastirska crkva je podignuta kao jednobrodna gradjevina, sa dubokom, spolja petostranom oltarskom apsidom, plitkim pravougaonim pevnicama i pripratom gotovo kvadratne osnove, nad kojom je podignuta kula-zvonara. Živopis i oltar je iz 1844. godine sa elementom baroka, na čemu je uticao, duboko religiozan, monah Nićifor Maksimović. Na njegov poziv, 1844. godine islikane su, u manastirskoj crkvi, dve veće umetničke celine. On je 1845. godine započeo izgradnju dva konaka. Manji je sačuvan, a veći u kome se nalazila i soba za episkopa srušen je 1941. godine bombardovanjem od strane nemačkih aviona. U većem konaku nalazila se i manastirska biblioteka, koja je teško stradala. Manastir ima bogatu riznicu. Od rukopisnih knjigа sačuvanih do danas u Sretenju, preostale su svegа tri: Jevandjelje, Bogorodičini kаnoni i Minej zа mesec jun, koji je značajan, jer sadrži Službu knezu Lazaru, kao delo naše crkvene književnosti. Od riznički kovanih predmetа i starina, čuvаju se mermerna krstionica i rozeta iz 17. veka i ikona Presvete Bogorodice iz 18. veka. U ovom divnom zdanju provodimo vreme u razgovoru sa monahinjama i uživamo u pogledu na crkvu i na slikovite konake sa balkonima okićenim cvećem. Monahinje prave čajeve i meleme, kapi i eliksire od planinskog bilja … Izašli smo iz crkve i tamo nas je dočekala igumanija. Mati nas je pitala odakle dolazimo, i nakon kraćeg razgovora, pozvala nas da sednemo u letnju gostoprimnicu da se poslužimo kafom i kolačima. Pre posluženja obišli smo oko hrama. Razgledala sam svetinju koja datira iz 16. veka. Primećivala sam stare zgrade koje su mnogo puta bile rušene, ali i mnogo puta obnovljene. Od 1947. Sveto Sretenje je postalo ženski manastir i od tada uz prvu igumaniju, sakuplja i ostalo sestrinstvo, koje svojim trudom i zalaganjem obnavlja ovaj manastir. Danas uz igumaniju manastira, u manastirskom sestrinstvu živi oko sedamnaest sestara. Potvrdila bih da ovaj manastir ima najlepše prirodno okruženje koje sam videla u Ovčarsko-kablarskoj klisuri i da se nalazi na najvećoj nadmorskoj visini od svih ostalih manastira ovog kraja. Imali smo priliku da ovaj kraj posmatramo sa vrha. Možda sa onog vrha, na koji se svako od nas tokom života penje. Vrh životnog iskustva. Vratili smo se odličnim, novim lokalnim putem, punog krivina i prelepih vidika do raskršća i putokazne table. Već posle dva kilometra laganog uspona, ušli smo u atar sela Dučalovići u kome se na proplanku, iznad šume, smestio Manastir Svete Trojice. Manastir Svete Trojice Manastir Svete Trojice je nastao kad i manastir Blagoveštenje, u 12. veku. Pouzdano se zna da su ga gradili kaludjeri manastira Sretenje. Kao za većinu manastira ovde, pretpostavlja se da je zaživeo kada je pravoslavno monaštvo napustilo Svetu Goru, kada su Turci upali na Atos, 1387. godine. Sveta Trojica se prvi put pominje u turskim defterima 1572. godine u zabelešci o iznosu poreza koji manastir plaća, gde je ubeležen iznos od „200 akči godišnje“. Popis nastao za vreme vladavnine Murata III ( 1574-1595), pored iznosa poreza povećan na 400 akči godišnje, ubeležio je i da u manastiru žive dva monaha. Dva natpisa, koja se nalaze na zapadnim vratima, potiču iz 1615/16. godine i od tada je više puta rušen i obnavljan, kаo i ostаli mаnаstiri u Srbiji. Crkva manastira Sv. Trojice je po svojoj arhitekturi najlepši hrаm u Ovčаrsko-kаblаrskoj klisuri, smešten nа jugozapаdnim šumovitim pаdinama Ovčara. Velika stabla borove šume, štite manastirski hram i tišinu. Kao da im je važno da sačuvaju u zgrljaju svu tišinu ovog manastira. Crkva je zidana od lomljenog krečnjačkog kamena usred širokog zelenog dvorišta, okružena visokim borovima. Priprata je gradjena od kamena oblikovanog na drugačiji način, što svedoči o tome da je izgradjena nešto kasnije. Ima osmougaono kube i zidana je u srpsko – vizantijskom stilu raške škole, sa upisanim krstom u osnovi. Dekorativni okviri koji se mogu videti na vratima i prozorima isklesani su od peščara. Kupola je iznutra kružna, a spolja dvanaestostrana, dok je potkupolni prostor kvadratne osnove. Crkva je stradala u zemljotresu 1965. godine. Manastir se konačno obnavlja 1979. godine. Postolje svećnjaka iz 17. veka Stradala je i od vode i dva puta od nemačkih bombi u drugom svetskom ratu 1941 godine. Tokom rata monasi su mučeni i zlostavljani. Južni konak je osposobljen odmah nakon ovog bombardovanja i služio je za smeštaje monaha, ali i prihvat izbeglica koje su spas od ratne stihije potražile u klisuri. Ovde se tokom rata nalazio i budući patrijarh Pavle, kao i otac Justin Popović, jedan od najvećih teologa Srpske pravoslavne crkve. Nakon rata izvršeno je nekoliko popravki i izradjen je venac na zapadnoj fasadi, koji je kasnije uklonjen. U manastiru Svete Trojice postojao je stari, nepozlaćeni ikonostas sve do 1868. godine. U gornjem registru se nalaze tri kompozicije: Rodjenje Hristovo, Krunisanje Bogorodice i Vaskrsenje… od аntičke vrednosti. Ikonostas je u duhu romantizma i sa duboreznim elementima, koji je uradjen 1868. godine, kao i dve vredne freske iz 17. veka. O ovom manastiru je pisao srpski književnik Joakim Vujić u svojim delima u 19. veku. Piše o teroru Ćaja-paše i odvodjenju roblja tokom Drugog srpskog ustanka, kao i da je to roblje spasao, plativši oštetu, Miloš Obrenović maja 1815. godine. Najbolji opis konaka Svete Trojice dao je Vuk Karadžić. On navodi da se oni nalaze u izuzetno lošem stanju i da monasi napuštaju manastir. Vuk opisujući manastir, nalazi da je "tvrdji" od Blagoveštenja, da ima kube i da unutrašnjost nije "molovata" - vide se goli zidovi. Vuk nije našao tu kaludjere, jer ih nije bilo. Živela su tu dva sveštenika, otac i sin sa porodicama, koji su morali da idu i rade po parohiji. Po Vukovim rečima, manastir Svete Trojice je bolje i tvrdje zidan od ostalih ovčarskih manastira. Isti opis stigao je i do kneza Miloša Obrenovića, koji izdaje naredjenje da se izvrši njihova popravka. Ipak, do obnove konaka nije tada došlo, jer je Miloš smenjen sa vlasti. To je uradjeno u vreme kneza Aleksandra Karadjordjevića 1844 . godine, kada je vladika Nikifor Maksimović uticao, i u ovom manastiru, da se konaci skloni padu ponovo podignu i obezbede. Ovaj konak se i danas može videti severno od crkve. Severni konak, s početka 19. veka Godine 1850. dozidan je i veliki kameni zvonik koji je srušen 1902. godine radi bezbednosti i stabilnosti crkve. 1991. godine je preduzeta još jedna obnova , kada je ozidan novi zvonik visine 19, 5 metara, crkva prekrivena olovnim limom umesto dotadašnje ćeramide, a 1998.su završeni radovi na zapadnom konaku, okružen cvećem i negovanim travnjakom. U porti se nalazi i stara srpka kuća. Zbog velikog broja oštećenja, manastir je siromašan predmetima od umetničkog i kulturnog značaja. Ipak, izdvaja se jedan veliki prestoni krst iz 1846. godine. Izgradjen je od kombinacije drveta, srebra, brušenog stakla i korala. Ističe se veoma precizan filigranski rad, a pojedini delovi krsta su i pozlaćeni i od velike je umetničke vrednosti. Pored krsta, manastir čuva i srebrni putir iz 19. veka. Na padini, levo od kapije, nalazimo izvor vode na kome je sagradjena kamena česma. Punimo naše flašice i opraštamo se od lepog manastira. Svaki od manastira ima svoju istoriju i priču, a svi zajedno, smešteni na ovom malom zaštićenom području izuzetnih odlika prve kategorije, predstavljaju jedinstveno blago čačanskog kraja – kako sa stanovišta istorije i kulture, tako i verskog ...i turizma uopšte u Srbiji. Ponovo smo se našli u klisuri, vraćajući se u naš smeštaj, gde nas je čekalo osveženje i bogata večera. Pozdravili smo se sa vernim "čuvarima" Planinskog doma i počeli sa pakovanjem za sutrašnji put na novu destinaciju. Odzvonila su crkvena zvona, odzvonio je i kraj našoj avanturi na Ovčaru i Kablaru. "Čobanicu" iz čuvene pesme nismo sreli da bi nam "progovorila" o svim tajnama klisure, ali smo i bez nje uspeli da oči i dušu ispunimo spokojem i lepotom.
Noć se već uveliko spustila, a mi puni utisaka, u udobnosti svoga smeštaja, prelistavamo brdo fotografija sa ovog putešestvija po našoj Svetoj gori.
0 Comments
|
AuthorGordana Pavlović ArchivesCategories |