"Srbija je zemlja u kojoj priroda govori!" "Sve su to dragulji, koji kada se povežu, čine prelepu, šaroliku i bogatu ogrlicu, koju jedna stara dama, kao što je Srbija, ume dostojanstveno i ponosno da nosi." Zeleni talasi Srbije (četvrti deo) Nakon predivna tri dana provedenih u Ribarskoj Banji, a desetog dana od početka našeg putovanja, krenuli smo oko 8h za Staru planinu. ~ Put do Stare planine ~ Od Ribarske Banje odlučili smo se za kraću varijantu puta do Stare planine (103km), a ne preko Knjaževca, koji je za nekih 30km duži. Vozili smo lokalnim putem do Donje Toponice, gde smo se priključili na glavni put za Malču – Svrljig – Inovo. Pred nama su opet divni, pošumljeni zeleni talasi…malo krivina, malo ravnice…razna sela i kukuruzi i sve tako do Svrljiga. Most preko Južne Morave u selu Tešica. Svrljig je malo simpatično naselje, koje pripada Nišavskom okrugu i prema konfiguraciji terena, ovo područje je brdsko-planinskog tipa. Ovde smo napravili kratku pauzu za kafu i osveženje. Nismo se dugo zadržali u Svrljigu, jer nam je plan bio da, pre nego što odemo u smeštaj, obidjemo dva etno sela…u Kalni i Inovu. Od Svrljiga, put već polako postaje krivudav i planinski, sa prelepim pejzažima i vidicima. Zanimljivo je da veoma mali broj medija izveštava o dešavanjima, turističkoj ponudi i potencijalima na Staroj planini. Takodje, veoma malo bilo je reči o tome da je put preko Svrljiga do Stare planine potpuno rekonstruisan i preuredjen! Presvučen je novim slojem asfalta i uradjen po najvišim standardima. U jednom momentu, na sred bele trake, ugledali smo malu kornjačicu kako pokušava da predje preko puta. Stali smo, vratili se par metara i sklonili je, da se ne bi našla nekome ispod točkova. Bezpomoćna i uplašena, nestala je u travi. Kornjačica je otišla svojoj mami, a mi, još malo, posle prolaska kroz nekoliko sela, stigosmo u podnožje Stare planine. Stara planina, od pre nekoliko godina, postala je zaista prava turistička destinacija i parirajući Zlatiboru i Kopaoniku, polako pokazuje svoje ,,zube”. To je najveća planina istočne Srbije, masiv koji se proteže 550 kilometara od Zaječara sve do Crnog mora, manjim delom kroz Srbiju, a većim delom kroz celu Bugarsku, a predstavlja deo prostranog planinskog venca koji se naziva Karpatsko – balkanski planinski luk. U Bugarskoj je zovu planina Balkan i po njoj je Balkansko poluostrvo dobilo ime. Stara planina čuvena je, prevashodno, po ogromnom broju čistih planinskih reka, iz kojih voda može da se pije, jezerima, kanjonima, po brojnim slapovima i vodopadima, i smatra se da se čak trećina svih vodopada u Srbiji nalazi upravo na ovoj planini, a novi se tek pronalaze. Stara planina je još uvek neotkriveni i nekomercijalizovani raj u prirodi. Nakon petnaestak minuta vožnje ušli smo u Kalnu, kojom protiče reka Trgoviški Timok. Na prvom skretanju u Kalni, put vas vodi direktno za selo Inovo i Etno selo Srna. Etno selo Srna Na samom ulazu u Etno selo Srna nalazi se most, pod kojim protiče reka Timok dajući bajkoviti izgled ovom domaćinstvu. Idući dalje, nailazimo na šetačku kamenu stazu koja povezuje, u samom čelu, prelepi prostrani hotel sa kog se pruža pogled na celokupno gazdinstvo sa tri brvnare sa strane, takodje namenjene za smeštaj, restoran, letnjikovac i zoo vrt, za sve ljubitelje životinja. Ispred hotela je i kafe-bar sa bazenom i prostrana bašta sa klupicama za odmor i uživanje. Enterijer je prilagođen nekadašnjem, a opet savremenom stilu života. Svuda su uredjene kamene staze, fontane i ukrasno rastinje, koje daju poseban šarm etno selu. Vlasnik objekta, inače pasionirani lovac, zaljubivši se u prirodu i okruženje, odlučio je pre dve decenije da se nastani sa porodicom u ovom mestu, a sam kompleks je nastao iz potrebe da se sačuva i pokaže način na koji su ljudi nekada živeli u selima. U ovom kraju ima najviše srna i srndaća, pa nije bilo dvoumljenja oko imena koje je ponelo etno selo. Od ostalih životinja koje se mogu videti u okolini, tu su fazan, zec, divlje svinje, po neki gorski jelen ili, čak, medved. Osvežili smo se velikom hladnom limunadom u bašti restorana i krenuli za Etno selo Stara planina, koje je udaljeno samo 2km od Srne. Etno selo Stara planina Etno Selo Stara Planina je simbol etno turizma i nalazi se u selu Kalna, u opštini Knjaževac, na "kapiji" Stare planine, okruženo prelepom prirodom. Selo ima veliki kompleks u kome se nalaze letnjikovci, bazen, višenamenski sportski teren, sala za različite vrste proslava, promocija, seminara i drugih skupova. Zatim, poseduje udobne sobe za izdavanje, dečije igralište, dva restorana sa prirodnom i zdravom hranom i muzikom akustične gitare , kafe bar sa bilijar stolom i fontanu. Na dečijem igralištu se deca mogu zabaviti na penjalicama, ljuljaškama i toboganu, a mogu igrati i fudbal na travi. Tu je i etno muzej. Prava oaza mira i tišine, etno selo Stara planina je idealno mesto za smeštaj, odmor i potpuno opuštanje. Oduševiće vas autentičan etno ambijent okružen prelepim obroncima Stare planine. U bašti etno restorana je bilo idealno mesto za ručak uz miris domaće pogače. Ljubazno osoblje služi kvalitetnu hranu i dobar meni sa bogatim izborom domaćih tradicionalnih jela sa ovog područja, kao što su: domaća gibanica, kačamak, proja, domaće kiselo mleko, belmuž, sušenica, praseće i jagnjeće pečenje, domaća sarma, gulaš, punjena paprika, medaljoni u sosu od pečuraka, sve sa roštilja, domaći kolači, domaće rakije i prirodni domaći sokovi. Ovo etno selo obećava prijatan boravak, ali i sklonište od stresa i životnog tempa koji je civilizacija donela u urbane sredine, uz cvrkut ptica i čist vazduh Stare planine. Nakon dobrih 2 sata, možda i više, krenuli smo u naš smeštaj, koji je bio udaljen svega 4km od Etno sela Stara planina, u naselju Jalovik Izvor. Naš smeštaj, za tri noći, bio je u veoma lepom i mirnom delu Stare planine, ušuškan u netaknutu prirodu…smeštaj Vila Vesela kuća. www.vilaveselakuca.rs/?fbclid=IwAR07L4An4eeKySKpovSwHpr7vsRRCCtbGdsL-vCyKBoUsbrGxh1ea8vuzaE Vila Vesela kuća je okružena planinom i potokom sa jedne strane i šumom sa druge, što je idealno za odmor i opuštanje, daleko od urbanog života i buke. Nešto što nas je “kupilo” i oduševilo je nesebičnost i ljubaznost domaćina…gospodje Jasmine, gospodina Dragana I njihove ćerke, koji su učinili sve da se osećamo kao kod svoje kuće. I uspeli su u tome! Imali smo osećaj kao da smo došli prijateljima u posetu, a ne da smo gosti smeštaja. Predivni ljudi, iskreni i topli, koji su se trudili da svim gostima ugode i uvek bili raspoloženi za “čašicu” razgovora i smeha. Odmah smo se dogovorili oko obroka, doručka i večere…a hrana? To je posebna priča! Hrana i usluga je nešto najbolje što smo moglii da dobijemo. Svakog jutra i večeri služeni su sveži obroci, koje je lično spremala gdja Jasmina, od domaćih proizvoda…sve toplo, preukusno, bogato i domaćinski. Sve pohvale! Jednom rečju, uživancija. Vila Vesela kuća je smeštaj za one koji žele da izbegnu hotele u urbanim sredinama, sportske centre i gužve, koji žele uživati u prirodnom seoskom ambijentu, domaćim jelima i pravom srpskom gostoprimstvu. Tog popodneva smo otišli na kratku šetnju okolinom. Definitivno, ovo mesto je bilo baš ono što smo želeli. Sutradan ujutru, nakon doručka, prvi na listi za obilazak je bio vodopad Bigar, nedaleko od našeg smeštaja. Vodopad Bigar Oduvek su me fascinirali vodopadi. Ta magična mesta na kojima se sjedinilo sve najlepše što postoji u prirodi. Vodopad Bigar je na putu ka Pirotu, 5km od mesta Kalna. Teško mi je bilo da poverujem da se ovakav prelepi veliki vodopad, visok 35 metara, nalazi doslovno uz put i da je toliko pristupačan. To što su bili pristupačni nije im ni malo oduzelo čar i mističnost. Naprotiv. Baš to je doprinelo da shvatim koliko je čarobna Stara planina, i da se zapitam kako je moguće da se nikada do sada nismo na njoj obreli, iako smo dosta planina obišli u Srbiji. Vodopadi su uglavnom skriveni i najćešće je potreban manji ili veći trud da se do njih dodje, što im daje dodatnu mističnost. Svaki put kada naidjem na vodopad obuzme me neka slatka sreća i osećaj da gledam nešto što nije svakodnevni prizor. Kristalno čista voda, neobične stene oblikovane vodom, koja nezaustavljivo teče niz njih, bujna vegetacija, nekako potpuno drugačija čak i od one u neposrednoj okolini. Bigar je inače naziv za šupljikavu sedimentnu stenu, koja nastaje u hladnim slatkim vodama. Ovde je jedno od najpoznatijih izletišta, na kojem, jedino ako poranite, možete naći mesto. Nastavili smo dalje putem za Pirot i ušli u selo Temska, gde smo skrenuli za istoimeni manastir, koji se nalazi u njegovoj blizini. Ovo lepo selo, puno cveća, oduvek je bilo jedno od najvećih pirotskih sela, a dobilo je naziv po srednjevekovnom gradu Temsko, koji je tu nekada postojao. Na putu do manastira naišli smo na malu vodenicu, koja ima pravi dolap i napravljena je od starog ambara u kome se čuvalo žito. Sada predstavlja turističku atrakciju i nemoguće je proći, a ne uslikati se pored nje. Sa leve strane vodenice postoji staza, koja vodi do još jednog vodopada. Od vodopada, voda dalje protiče izmedju visokih stena. Oduševljeni ovom netaknutom prirodom, nastavili smo istim putem i nakon par kilometara dalje, ugledasmo drvored visokih četinara i kapiju Manastira Temska. Manastir Temska Manastir Temska, sa crkvom posvećeu Svetom Djordju, nastao je u 14.veku i nalazi se na levoj obali rečice Temštice. Podigli su ga braća Konstantin i Jovan Dejanović, sestrići cara Dušana. Njihova majka je bila Teodora Nemanjić, polusestra Dušanova, rodjena u drugom braku kralja Stefana Dečanskog sa Marijom Paleolog. Dejanovići su sadašnju crkvu podigli na temeljima prvobitnog hrama iz 11. veka, čiji ktitor nije poznat. Jovan Dejanović je poginuo u Maričkoj bici 1371. godine, a Konstantin u bici na Rovinama (danas Trgu Magurele u Rumuniji) 1395. godine, gde je rimsko-nemački car i madjarski kralj Sigismund pobedio turskog sultana Bajazita I. Konstantin se, kao što su i Stefan Lazarević i Marko Kraljević, borio kao turski vazal protiv hrišćanske vojske, te je zajedno sa Markom, u toj bici, i poginuo. Manastir Temska je odigrao veliku ulogu u obrazovanju stanovnika pirotskog okruga. Jeromonah Ćesarije, koji je došao iz Hilandara u Temsku 1836. godine, osnovao je prvu školu u okolini, i počeo sa opismenjavanjem omladine. On je ubrzo dobio pomoć školovanog učitelja. Škola u manastiru je radila sve do 1892. kada je osnovana prva školska ustanova u selu. Zajedno sa učiteljem, Jeromonah Ćesarije je nastradao od Turaka, koji su potom naselili manastir, i po polasku zapalili crkvu, pri čemu je izgoreo ikonostas. Radi zaštite fasadnog ukrasa, pred pripratom je ozidan trem. Nakon pobede Oktobarske revolucije, 1928. godine kao što je poznato, mnogi Rusi su izbegli u Jugoslaviju, gde ih je kralj Aleksandar velikodušno primio. Medju ostalima su bili i brojni sveštenici, monasi i monahinje. Tako je, ovaj dotadašnji muški manastir, pretvoren u ženski i u njega je smešteno oko 40 monahinja iz Rusije. Po dolasku, ruskinje su podigle treći konak, a četvrti konak je podignut 2000. godine, za vreme vladike Irineja, i mati Efrosinije, koja je još uvek starešina manastira. Osnova crkve je sažeti upisani krst, sa osmostranim kubetom koji nose lukovi, i jedna je od najstarijih crkvi tog tipa. Pripada Moravskom stilu, ali blago pojednostavljenom. Unutrašnjost crkve oslikavana je u dva navrata. Prvi živopis uradjen je 1576. godine kada je oslikan naos, i glavne kompozicije su iz ciklusa Velikih praznika i Hristovog stradanja. Drugi živopis, potiče iz 1654. godine, kada je dozidana i oslikana jednostavna, pravougaona priprata, što je omogućio iguman Simeon. U priprati se ističu žitije Sv. Djordja. Crkvu su živopisali srpski zografi, koji su oslikavali još neke hramove moravskog stila. Sedamdesetih godina prošlog veka, kada su izvršena obimna arheološka istraživanja u kompleksu manastira, uradjena je i konzervacija živopisa i arhitekture hrama. U okrilju manastira postoji četiri konaka. Dva konaka su podignuta u 16. veku, dok je manastir još bio muški. Svi objekti u manastiru kao i manastirska porta, uzorno su uredjeni i održavani, sa mnogo zelenila i cveća. Oba konaka i crkvu je, 1699. godine, obnovio iguman Partenije, sagradio je i česmu, koja i dalje postoji. Po dvorištu slobodno šetaju paunovi, koji su dodatni ukras celom kompleksu. U manastirskoj porti, istočno od crkve, nalazi se i spomenik podignut kapetanu Karanoviću, kao i borcima palim u Bitki na Nišoru 12 – 15. 12. 1877. godine, tokom borbi za oslobodjenje Pirota. U manastiru trenutno žive Igumanija Efrosinija i Otac Leonid, u čijoj se radionionici prave melemi za lečenje raznih kožnih bolesti, kreme, čajevi, sapuni i ekstrakti od bilja sa Stare planine sa dodatkom maslinovog ulja i ulja sa dvadeset i osam svetih mesta, po narodnim ruskim receptima. Pošto su u poznim godinama, monahinje nabavljaju bilje od vrsnih travara. U ovom velikom poslu pomaže im nekoliko žena iz okoline, s obzirom da je interesovanje ljudi za njihove meleme izuzetno veliko, jer je manastir veoma poznat po tome. Mati Efrosinija kaže da od izlečenih ljudi saznaju da su tretirajući jednu tegobu uspevali da saniraju još neku bolest, kao što je povećan šećer u krvi ili loša cirkulacija. Često na manastirska vrata pokucaju ljudi iz raznih delova sveta. Tako su manastir pohodili Japanci, Kinezi, Amerikanci i Kanadjani. Manastir Temska je pod zaštitom države od 1948. godine, a od nedavno i pod zaštitom Uneska. Ukoliko se nadjete u okolini Pirota, nećete pogrešiti ako odvojite malo vremena i posetite ovo neverovatno mesto, a možda i kupite neki od lekovitih melema. Nakon posete još jednom prelepom srednjevekovnom manastiru, vratili smo se do skretanja na glavni put i nastavili u pravcu Pirota. Stanovnici ovog sela, oduvek vole svoju reku Temšticu, koja slovi za pravi raj na zemlji kada je u pitanju rekreativni ribolov. Reka Temštica je dom potočne pastrmke i rečnog raka, što ukazuje na veoma visok nivo čistoće vode. Jedna od sastavnica Temske, Toplodolska reka, izvire ispod Midžora, najvišeg vrha Stare planine. Od ovog mesta počinje kanjon reke Temštice, a sa vidikovca iznad nje se pruža prelep pogled na kanjon i okolni pejzaž. Sa druge strane puta, nalazi se mesto obeleženo krstom, gde je sahranjeno 105 vojnika, poginulih u Bitki na Nišoru 1877. godine. Nakon 20 minuta vožnje ušli smo u Pirot, i na samom ulazu u grad ugledasmo tvrdjavu Kale - Momčilov grad. Pirot Tvrdjava Kale - Momčilov grad Iako malena po dimenzijama, tvrdjava u Pirotu imala je burnu prošlost i veliki istorijski značaj. Podignuta je u podnožju brda Sarlah, uz obalu rečice Bistrice, koja se svega stotinak metara dalje uliva u Nišavu. Tvrdjava se u istorijskim izvorima prvi put pouzdano pominje krajem 14. veka, ali je predanje smatra mnogo starijom. U prilog ovoj tvrdnji govori i samo ime grada Pirota, nastalo od grčkog Pirgos (sa značenjem "kula"), kako se ovdašnje naselje nazivalo za vreme Vizantije, što je opet prevod imena rimskog naselja Turres, koje je ovde postojalo izmedju 2. i 5. veka naše ere. Da li su Rimljani tu zaista gradili nekakve kule nije poznato, ali postojanje rimske naseobine na prostoru današnjeg Pirota potvrdjuju i pisani izvori i arheološki nalazi, pre svega ostaci rimskog utvrdjenja na Sarlahu i puta Via Militaris u njegovom podnožju. Narodno predanje vezuje gradnju tvrdjave za vojvodu Momčila, vojskovodju bugarskog porekla, koji je u epskoj poeziji upamćen kao veliki borac protiv Turaka. O Vojvodi Močilu se zna veoma malo i to da je živeo u prvoj polovini 14. veka i da je učestvovao u vizantijskim gradjanskim ratovima u kojima je uspeo da dobije visoku titulu despota na osnovu svog truda i zalaganja. Njegovo despotovanje nije dugo trajalo, jer je poginuo 1345. godine u opsadi grada Periteoriona, koji je u rukopisima zaveden kao Pirot. Zvanično važi za prvog balkanskog vojskovodju, koji je poginuo boreći se protiv Turaka, pa je možda otuda u narodu upamćen kao njihov veliki protivnik. Iako nije pouzdano utvrdjeno da li je vojvoda Momčilo zaista imao neke veze sa pirotskim utvrdjenjem, ono se do danas po tradiciji naziva Momčilov grad. U prvim turskim spisima, iz druge polovine 14. veka, naselje na mestu današnjeg Pirota naziva se "sehir-koji", što neki istoričari navode kao tursko ime grada, ali to znači prosto "stalno naseljeno mesto". Ipak, snažnije od svih drugih toponima ostala je ukorenjena turska reč Kale, koja bukvalno znači "tvrdjava", pa tako Piroćanci i danas nazivaju ceo ovaj deo grada. Istoričari se uglavnom slažu oko tvrdnje da je izgradnja današnje tvrdjave započeta tokom sedamdesetih godina 14. veka, kada je Pirot postao deo teritorije kneza Lazara. Vreme gradnje istaknutog gornjeg grada potvrdjuju i način zidanja zidina i kula, od nepravilnih kamenih blokova, i arhitektonske odlike utvrde, koja je osmišljena po najvišim odbrambenim standardima onog vremena. Pošto se Pirot nalazio na samom pravcu turskih prodora, knez Lazar je u utvrdjenje smestio vojnu posadu pod komandom Stefana Musića. Pirotski kraj se u to doba nalazio na glavnom trgovačkom i vojnom putnom pravcu, kroz koji je prolazio Carigradski put. Knez Lazar je očigledno vrlo mudro predvideo strateški značaj Pirota pred nadolazećim turskim osvajanjima, jer Turci već 1386. godine napadaju i zauzimaju grad, ali srpska vojska predvodjena izvesnim Dimitrijem Kobilićem (čije ime su upamtili turski hroničari, ali ne i srpska istorija), brzo uspeva da ga povrati. Ovo je razbesnelo turskog sultana Murata i definitivno uticalo na pojačanje turskih vojnih dejstava usmerenih ka srpskim zemljama, čiji je prvi ishod bila Bitka kod Pločnika 1387. godine, iz koje su Turci izašli kao poražena strana, te se može smatrati direktnim povodom za Kosovsku bitku 1389. godine. Bilo kako bilo, Pirot je ubrzo nakon Kosovske bitke vraćen Srbiji, a Lazarev sin despot Stefan obnavlja tvrdjavu i gradi još jedan bedem, čime nastaje i srednji grad. Posle smrti despota Stefana 1427. godine, Pirot se definitivno vraća u ruke Turaka, nakon pada Smedereva i kraha srpske despotovine, osim jednog kratkog perioda 1443-1444. godine kada ga zauzimaju madjarski krstaši. Pod Osmanlijama ostaje sve do konačnog oslobodjenja Srbije od Turaka 1878. godine. Pa ipak, za svoju današnju očuvanost, pirotska tvrdjava može da zahvali upravo Turcima, koji su je za sve to vreme održavali kao sedište svog garnizona. Na ulazu je velika kapija od kovanog gvoždja. Lako se snalazimo, dobro su obeleženi delovi tvrdjave. Druga celina, donji grad, stepenasto je spušten na podnožje izdvojene stene, južno, istočno i severno uz gornji grad i on je bio opasan jakim bedemima na kojima su bile kule i nadsvodna kapija. Visoko stenje i reka iza grada bili su prirodni odbrambeni mehanizam grada tako da se Pirotu moglo prići samo sa jedne strane. Čak je i taj prilaz bio ograničen zbog močvarnog zemljišta. Ove karakteristike terena i samog grada je tursku vojsku i te kako stavljalo u mnogo lošu stratešku poziciju. Postojao je i treći deo grada, slabiji bedem sa puškarnicama na prostoru prema reci, ali on je izgradjen tek u 18. veku. Krajem 19. veka u tvrdjavu se useljava srpska vojska, koja će tu boraviti do Balkanskih ratova. Iz tog vremena datira i treći bedem u donjem gradu, sa karakterističnim puškarnicama, koji je nažalost i najmanje očuvan do danas. Nakon I svetskog rata, usled tehnološke zastarelosti, tvrdjava gubi vojni značaj, ali ostaje otvorena za posetioce, kao jedinstven spomenik u sklopu gradskog parka Kale. Za spomenik kulture od velikog značaja proglašena je 1979. godine, a nakon nekoliko godina opsežne rekonstrukcije ponovo je otvorena za javnost krajem 2018. godine. Danas je potpuno renoviran. Ulazna kapija se nalazi na jugo-zapadnom prelomu bedema i tu je isturena peta kula. Srednji i gornji grad su uredjeni za posetioce. Na samom vrhu stene, u okviru severnog bedema je podignuta visoka Donžon kula, sa čijeg se balkona pruža sjajan pogled na unutrašnjost tvrdjave i dobar deo Pirota. Gornji i srednji grad sastoje se od dva nepravilna bedema koje spajaju četiri kule nejednake visine i oblika, što sve zajedno daje tvrdjavi vrlo dinamičnu i interesantnu formu. U severnom i istočnom delu trase bedema su izvedena dva ispadna ugla, veoma pogodna za strelce. Bele se njegove kule i blistaju kamene staze uglačane mnogim koracima. Rodoljublje izbija iz njegovih zidina. S ponosom koračamo stpama Lazarevim, Lazarevićevim i Brankovićevim. Kako god, Tvrdjava skriva mnoge tajne, koje tek treba da se otkriju. Osnova grada ima nepravilan, poligonalni oblik, u pracvu pružanja zapad-istok, sa kulama rasporedjene na sve četiri strane sveta. Hodamo njenim hodnicima, penjemo se na kule. Na jednoj je providan pod, verovatno od pleksiglasa, ispod kojeg se mogu videti originalini zidovi. U sklopu gornjeg grada rekonstruisana je i mala crkva, koja je sravnjena do temelja za vreme turske vladavine. Sve kule su rekonstruisane i iznutra, u podrumu jugozapadne kule sredjen je, doduše suv, bunar koji je služio za snabdevanje vodom tokom opsade. Danas je većim delom očuvano, a od 1970. do 1986. godine su na njemu vršena arheološka istraživanja, praćena restauratorsko-konzervatorskim radovima, koje su izvodili regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Niša i Pirota. Arheološkim istraživanjem, Srednjeg grada, otkriveno je da je na tom mestu postojalo naselje još pre 5000 god, a otkriveni su i drugi tragovi iz eneolita i gvozdenog doba, Antike, Rane Vizantije i srednjeg veka. Prostor donjeg grada, u kom nije bilo gradjevina trajnog karaktera, pretvoren je u predivan park okićen ružama i stazama za šetače. U parku, ispred tvrdjave, postavljena je skulptura krilatog konja Jabučila, po predanju konja vojvode Momčila. Današnji Momčilov grad predstavlja izuzetno vredno svedočanstvo o vojnom graditeljstvu srednjeg veka, ne samo na našim prostorima već i u evropskim okvirima. Usled odlične očuvanosti, pirotski grad bi mogao da stoji rame uz rame sa nekim od najpoznatijih evropskih utvrdjenja tog vremena. Inače, tvrdjava Kale je proglašena za jednu od 8 najlepših tvrdjava Srbije po izboru Turističke organizacije Srbije, te su i delovi filma Boj na Kosovu snimani na ovoj tvrdjavi, kao i delovi serije o Vuku Karadžiću. U vreme naše posete, kule su bile prazne, ali projektom “Oživljavanje srpske srednjevekovne trvrdjve Kale“ nastavlja se uredjenje Momčilovog grada. Tvrdjavu Kale itekako vredi videti i to sve besplatno. Ako vas nekad put dovede u grad na Nišavi, podno Stare planine, odvojite malo svog vremena za obilazak tvrdjave. Nećete zažaliti. Prošlo je dosta vremena pa se ogladnelo :P , a i bilo je vreme za ručak. :) Laganom šetnjom došli smo do glavnog, centralnog trga Pirota i prvo što smo potražili je restoran, gde smo napunili stomake, odmorili, osvežili i pregledali fotografije. U ovoj etapi našeg putovanja susreli smo se po prvi put, licem u lice, sa Pirotom. Za Piroćance kažu da su cicije, ali ovaj grad će vam nesebično dati sve za pravi provod i avanturu u samo nekoliko dana! Ono što, verovatno, niste znali vezano za ovu temu, je da taj mit potiče još iz perioda kada su u pirotski kraj svraćali Krstaši na svom pohodu ka Svetom Gradu. Narod je, navodno, njima bio toliko zadivljen i opčinjen, da su masovno počeli da štede novac kako bi im se pridružili i domogli se zlatnog Jerusalima. Kako je i zašto baš škrtost ostala njihova “etiketa”, može biti zanimljiva tema za razgovor sa ljudima koji su više nego srećni kada neki “stranac” zaluta u njihov kraj. Na ovim modernim, lepo sredjenim trgovima nalazi se nov hotel, fontane, mnoštvo restorana, banaka, šarenih izloga, kafića i mnogo zelenila. Veoma zanimljiv i lep grad. Tu je i veliki Dom kulture. Na trgu su postavljena ostvarenja od mermera koja imaju značajnu umetničku i materijalnu vrednost: "Zec" francuskog skulptora Kloda Losta, "Suza" japanskog umetnika Kengira Uzume i "Žena i muzika", takodje francuskog majstora, Dominika Labovijea. U Pirotu se obavezno moraju probati “žešći mećiki“ i najjeftiniji sladoled u Srbiji (kugla -10din) u poslastičarnici Pelivan iz koje se oseća neodoljiv miris ovog sladoleda, a jedan od pirotskih brendova je čuveni pirotski kačkavalj. Kažu da su veštinu pravljenja ovog sira seljaci iz okoline Pirota naučili od Cincara. Iako se sad već može kupiti bilo gde, pirotski kačkavalj ima posebnu aromu – kažu zbog posebnih trava koje rastu na Staroj planini i koje jedu ovdašnje ovce. Pirot je grad meraka i tradicije, kulture, običaja, gostoprimstva, okružen najlepšim prirodnim predelima Stare planine. Svaki grad nosi sa sobom nešto posebno, karakteristično. Mogu to biti ljudi, zgrade, priroda, bogata istorija, ptice ili mnoštvo tajni skrivenih pod talogom prošlosti. Svojim čistim ulicama, bogatom istorijom, svime sa čim smo imali priliku da se upoznamo, zauvek me je osvojilo i ostavilo dubok utisak. Napuštamo Pirot uz obećanje da ćemo se ponovo vratiti, jer ovaj grad traži više vremena, a nama je već došlo vreme za povratak u smeštaj. Sutradan, odmah posle jutarnje kafe i predivnog doručka, iz zlatnih ruku gdje Jasmine, krenuli smo, po preporuci naših ljubaznih domaćina, na još nekoliko predivnih mesta, koji su svakako vredeli svakog potrošenog minuta i kilometra. Prvi na listi su bili Bigarski slapovi. Bigarski slapovi Iako je vodopad Bigar, kojeg smo obišli predhodnog dana, jedan od brojnih vodopada u ovom delu Srbije i jedna od najvećih atrakcija i izletišta ovog kraja, mnogi posetioci ne znaju da se na brdu iznad vodopada, oko 1km dalje, krije još ceo jedan divni svet kaskadnih krečnjačkih jezeraca i slapova neverovatne tirkizne boje. Njihove prirodne lepote poznate su, uglavnom, samo lokalnom stanovništvu. Popeli smo se biciklističkom, zemljanom stazom pored vodopada i nakon nekih pola sata hoda uzvodno, ugledali smo ovu neverovatnu lepotu. Mala krečnjačka jezerca neobične plavo-zelene boje vode sakrivena su u gustom rastinju. Ovi bazeni iznad vodopada nastali su tako što se krečnjak vremenom taložio preko palog granja i lišća, i tako stvarao brane. Iznad brane nastaje jezero odnosno bazenčić, iz koga voda zatim dalje ističe, i opet kod sledeće prepreke se taloži krečnjak, nastaje nova brana i novo jezero. Ova prirodna lepota danas je malo poznata čak i žiteljima knjaževačkog kraja. Stariji stanovnici Kalne i susednih sela, okolinu kaskadnih jezera uraslu u travu i gusto šiblje, pamte kao mesto na kome se nekada okupljalo mnogo ljudi praznicima. Poneko ipak navrati i danas da odmori pred lepotom vode, koja se u gustišu sakriva od pogleda ljudi. Ova mala jezera ne samo što su pravi dragulj prirode u knjaževačkoj opštini, nego je i voda u njima toliko čista da se slobodno može piti. Izvor potoka Bigar, na kome su se u sredini kratkog toka smestila jezerca i veliki vodopad Bigar na njegovom završetku, nalazi se oko trista metara uzvodno od krečnjačkih bazenčića i u narodu je poznat kao "ludo vrelo". Iz njegove hladne i mineralima zasićene vode preko palih grana i stabala taloži se taj krečnjak stvarajući brane. Počev od izvora, na celom toku potoka (oko 1200m) nastali su ti bazenčići, koji se završavaju vodopadom, a nakon vodopada, Bigar potok širi se platoom, do ušća u Stanjansku reku. Bigar potok je, zaista, sa svojim kaskadama i vodopadom, umetničko delo vode. Na potezu iznad i ispod kaskadnih jezera nekada je žito mlelo dvanaest vodenica. Zubu vremena u potpunosti je odolela samo jedna vodenica, ali nažalost, ispod nje više ne protiče voda, jer se vodeni tok pomerio desetak metara u stranu. Vodenični kamenovi odavno se ne okreću, a ostaci vodenice urasli su u zelenilo. Zaboravljena je i, za sada, bez nade da će je neko obnoviti. Nastavljamo dalje stazom, dodatno oštećenom od skorašnjih kiša, koja nas vodi uzbrdo kroz šumu, delimično prateći potok obrastao gustim šibljem. Posle par stotina metara nailazimo na ogromnu livadu sa čije se desne strane, po obodu šume, uzdiže crkva sa konakom. Došli smo do Manastira Svetog Onufrija. Manastir Svetog Onufrija je svetinja koja se prvi put pominje 1576. godine, ali decenijama unazad manastir je uglavnom bio zaboravljen i prazan. Jedino je pouzdano, da je uoči Drugog svetskog rata u njemu živeo sveštenik Nikola Kitanović, nakon čije smrti manastir ostaje potpuno prazan, zbog čega je zapušten. Obnova svetinje je počela 2003. godine, zahvaljujući dobrotvorima i sada nastavlja svoj život upotpunjujući prirodnu celinu jedinstvene lepote. Prepravljen je sveti presto, pod popločan, obnovljen konak i podignuta zvonara. Nakon što je tadašnji episkop niški Irinej, sadašnji patrijarh srpski, 2007. godine, ponovo osveštao manastir u njemu je obnovljen monaški život. Medjutim, ne videsmo ovde ikoga, sve je zaključano, prazno i napušteno. A zanimljivo je da se ni najstariji ljudi u kraju ne sećaju da je u njemu ikada bilo monaha. Pored ljudi koji posećuju manastir, a u poslednje vreme ih je sve manje, redovni gosti su i puhovi, lisice, divlje svinje pa i vukovi. Najveći problemi jesu loš prilazni put i nedostatak struje u manastiru. Manastir je bio na meti „lovaca na zlato“ čemu svedoče mnogobrojne rupe oko izvora u blizini manastira jer, prema predanju, u ovim krajevima je čuveni pop Martin, hajduk, zakopavao svoja blaga. Jedna od zanimljivosti, vezana za manastir, je ta da je u ovom kraju snimljen partizanski film „Zaseda“ 1969. godine. Danas je ovde gusta, mlada šuma, a samo mesto koje je izdvojeno od civilizacije, prestavlja pravu oazu mira. Ova oaza netaknute lepote je i zvanično uključena u turističku ponudu Stare planine kao prirodna atrakcija koju treba obavezno videti. Vratili smo se istom stazom do glavnog puta i parkinga, koji su oko 2km udaljeni od manastira i napustili ovu predivnu dolinu potoka Bigar. Dalje nas je, dašnji plan, vodio ka Dimitrovgradu. Prateći put za Dimitrovgrad, stigli smo do skretanja za selo Sukovo, u čijoj se blizini nalazi iistoimeni manastir. Manastir Sukovo Na 18 km jugo-istočno od Pirota, na desnoj obali reke Jerme, u podnožju brda Carev kamen, okružen zelenilom, smešten je manastir posvećen Uspenju Presvete Bogorodice, u narodu poznatiji pod imenom Sukovski manastir. Manastir Sukovo podignut je na temeljima manje, veoma stare crkve iz 15. veka. Na osnovu malo sačuvanih podataka, zna se da je ta mala crkva živopisana 1606. godine i da je više puta bila rušena. Za pronalaženje njenog temelja vezana su mnoga čuda. Po predanju, današnje celokupno manastirsko imanje pripadalo je Turčinu Sali-begu iz Pirota, koji je imao sina jedinca po imenu Emin, tako da je on ovde često boravio. Jednom, šetajući imanjem, Sali-beg sretne Velju, siroče iz Velikog Sela, koji je na mestu današnje crkve nešto kopao. Za Velju su meštani govorili da sniva zagonetne snove i da u snu čuje nepoznate glasove. A u snovima mu se često, kao i tada, javljala Bogorodica okružena andjelima i naredila mu da na tom mestu zvanom "Crkvište" otkopa staru crkvu. Velja, sa još nekoliko meštana, a pod nadzorom krupačkog jereja Jovana Madića, na tom mestu poče da kopa i nadjoše kandilo i ikonu, što je upućivalo na postojanje predjašnjih temelja hrama Božijeg. Kada je Emin video šta Srbi na njegovom imanju rade, počeo je da ih grdi i vredja, pokušavajući da obesčasti sveto mesto. Tog momenta oduze mu se telo i izgubi pamet, a roditelji, izbezumljeni od brige, pozvaše popa Jovana u pomoć. On očita molitvu Bogorodici pred svim prisutnim meštanima, a Eminu odmah bi lakše. Nakon što se Sali-beg pokloni ovom svetom mestu, te poljubi Veljinu ruku, njegov sin ustade i potpuno ozdravi. Tada se beg obaveza da će pomoći gradnju hrama, pa uskoro pop Jovan dobi i carski ferman kojim se dozvoljava obnova manastira. Pop Jovan se iz Krupca preseli, zajedno sa Veljom u Sukovo, a uskoro vladika Antim zamonaši Velju u Staroj crkvi u Pirotu. Velja, u monaštvu nazvan Venijamin, i pop Jovan skupiše dovoljno priloga, te se tako i završi gradnja manastirske crkve. Gradnja manastira trajala je od 1857. do 1859. godine, o čemu svedoči natpis iznad prozora na zapadnoj fasadi, a priprata crkve je obnovljena 2014.godine. Crkva Sukovskog manastira je trikonhos sa tri polukružne apside. Zidana je sivim tesanim kamenom naizmenično sa vrućim krečom, a pokrivena ćeramidom. Na vrhu je kube kružne osnove sa krstom. Sama crkva živopisana je 1869. godine. Zidna dekoracija predstavlja hronološki presek istorije Starog zaveta, hrišćanske i srpske crkve. U njemu se nalaze i dve freske koje privlače posebnu pažnju, prikaz svetog Hristifora sa oreolom i životinjskom glavom i prikaz Bogorodice sa krilima. Manastir su pljačkali Čerkezi 1886. godine, a Bugari su ga napali u više navrata, 1885. godine i tokom I svetskog rata 1913. i 1914. godine. Kada je 1974. godine započeta rekonstrukcija krova crkve, oko kubeta je, na opšte iznenadjenje pronadjeno stotinak predmeta od gline raznih oblika i stepena očuvanosti. Ovi predmeti se mogu videti u Muzeju Ponišavlja u Pirotu. Manastir je pod zaštitom države od 1968. godine. Nakon samo 9km od Manastira Sukovo ušli smo u selo Poganovo, gde smo naišli na prelep restoran Oaza okružen šumom, sa svojim parkingom, igralištem za decu i prelepim pogledom na kanjon. Predivno mesto za ručak, predah i osveženje. Odmah preko puta restorana je pešački most koji vodi do Manastira Poganovo. Manastir Poganovo Manastir Poganovo se nalazi na levoj obali reke Jerme, nedaleko od sela Poganovo, i posvećen je Svetom Jovanu Bogoslovu. Manastir je podignut 1395. godine, kao zadužbina srpskog plemića Konstantina Dejanovića Dragaša i njegove supruge Jelene, čija se imena nalaze na okruglim kamenovima sa istočne strane hrama. Konstantin Dejanović je, da se podsetimo, bio je sestrić cara Dušana i velmoža koji je upravljao delovima današnje Makedonije, jugoistočne Srbije i jugozapadne Bugarske. Nakon njegove smrti u bici na Rovinama 1395. godine, izgradnju manastira je nastavila njegova kći Jelena, supruga vizantijskog cara Manojla II Paleologa. Manastir je završila nakon smrti oca, sada kao monahinja Hipomena. Hram je gradjen kao trikonhos sažete osnove, sa sedmostranim tamburom kupole. Nad pripratom je spratna jedinica, a nad njom četvorostrana kula zvonara. Ćelijastim zidanjem i lomljenim kamenom i opekom ostvarena je dekorativnost, dok je sekundarna plastika veoma skromna, netipična za gradjevine moravskog stila. Hram je živopisan tek 1499. godine, rukom nepoznatih zografa, koji bi po umetničkom stilu mogli biti iz severne Grčke, a 1876. godine, manastir je doživeo veliku obnovu, kada je ispred ulaznih vrata hrama dozidan trem. Crkva je imala izuzetnu dvostranu ikonu sa predstavom čuda u Latomskom manastiru sa jedne strane i likovima svetog Jovana Bogoslova i Presvete Bogorodice sa druge. Ova ikona je nastala krajem 14. veka i bila je dar vizantijske carice Jelene, u znak sećanja na oca Konstantina. Ova ikona je zajedno sa ikonostasom velike umetničke vrednosti, koji potiče iz 1622. godine ukraden od strane bugarske okupatorske vojske i odnešen u Sofiju. Danas se čuva u nacionalnom muzeju u Sofiji. Konzervatorski i restauratorski radovi na crkvi, konacima i mutvaku izvodjeni su 1966. i 1974. godine. Zbog same lokacije manastira i teške pristupačnosti, manastir nikada nije pustošen. Do 1927. godine, nije postojao ni jedan prohodni put do manastira, jer je kanjon reke Jerme u potpunosti bio neprohodan. Zahvaljujući ovome, manastir je u potpunosti zadržao autentičan izgled. Tu su, izmedju ostalog, snimani i kadrovi nekih domaćih filmova – “Dorotej”, “Kosovski boj” i “Dvoboj za južnu prugu”. 1949. godine, manastir je stavljen pod zaštitu države, kao Kulturno dobro od velikog značaja, a od 1979. godine nalazi se na listi svetske kulturne baštine, pod zaštitom Uneska. Od Manastira Poganovo počinje jedan od najživopisnijih predela u Srbiji - kanjon Jerme. Kanjon Jerme Pirot, Dimitrovgrad i Babušnica čine savršen trougao u čijem se težištu nalazi ova avanturistička atrakcija, na nekih tridesetak kilometara od Pirota. Reka Jerma, dužine 72km, nastala je pre oko 65 miliona godina iz izvora na Vlasinskoj visoravni nedaleko od Vlasinskog jezera i odatle teče severozapadno, prema susednoj Bugarskoj kod sela Strezimirovca. U tom delu pravi veličanstven tok prolazeći kroz Trnovsko ždrelo, a potom prelepo zaokreće i vraća se nazad u Srbiju, kao da želi da oda počast zemlji u kojoj izvire. Celim njenim tokom se redjaju neverovatni prizori. Gole, krševite stene, 300 i 400m visoke, sa širinom od 10 i 30m, sa obe strane ogradjuju reku , pored koje vijuga uzak asfaltni put, sve od sela Poganovo pa do Zvonačke Banje. Ova vijugava saobraćajnica obiluje prelepim kamenim tuneliima. U tih 15km prolaska nazad, izmedju visova Vlaških planina (1442m) i Grebena (1033m), gde se gnezdi mnoštvo surih orlova, usečen je ovaj veličanstveni kanjon, sa dva grandiozna klanca Odorovsko i Vlaško ždrelo, čije se strme stene izmedju njih uzdižu u visinu . Sa svojim strmim, stenovitim ivicama, koje se na nekim mestima toliko približavaju da izmedju njih jedva ima mesta za reku Jermu i uski put koji kraj nje ide, ovaj kanjon neodoljivo podseća na filmove o Divljem Zapadu. Ova deonica je jedna od najvećih atrakcija, koju ovdašnji ljudi zovu Cediljka. Simboličan naziv, koji najbolje opisuje uski kanjonski usek, koji jedva da doseže 1,5m širine izmedju dve strme strane koje se uzdižu iznad reke. Kanjon Jerme je jedan od najužih kanjona u Evropi i najlepši u ovom delu, gde se može uživati u prelepom krajoliku dužine nekoliko kilometara. Ovde postoji dobro mesto za kampovanje, na samoj obali reke. Nažalost, čitav kraj je nedovoljno predstavljen, pa čak i žitelji okolnih gradova o njemu ne znaju dovoljno. Sve do 1927. godine kanjon Jerme, sa svojim liticama i klancima, je bio gotovo neprohodan. Tek je za potrebe rudnika mrkog uglja “Rakita” izgradjena pruga uskog koloseka za prevoz radnika. Rudnik je zatvoren 60~tih godina prošlog veka, a na mesto pruge stiže asfaltni put čime je dolazak, u ove krajeve, olakšan. Jedinstveni i najčudesniji, a ujedno i najlepši kanjon jedne reke, koji Srbija poseduje u zbirci svojih prirodnih lepota, svakako je kanjon Jerme. Pravo čudo brdovitog Balkana na jugoistoku naše zemlje, za koje malo ko u Srbiji zna, što doprinosi njegovoj tajanstvenosti i očuvanosti iskonske lepote, koju je netaknutu zadržao sve do danas. Sigurno je najživopisniji predeo u Srbiji, svojim strmim liticama, koje na pojedinim deonicama imaju tendenciju da se dodirnu, podsećaju na prave Termopile izmeštene baš u našu avliju. I tako... još jedan dragulj dodadosmo u našu malu zbirku dragulja naše zemlje, očarani njegovom lepotom, veličinom i jedinsvenošću. Pošto je ovo bio poslednji dan na ovoj, mogu slobodno reći, divljoj lepotici Staroj planini, odlučili smo da ostatak popodneva provedemo na nekom od vidikovaca, kojih ovde ima na pretek. Odluka je pala na vidikovac Crni vrh kod Babinog zuba. :) Vratili smo se na put za Kalnu i u Kalni pratili putokaz za Babin zub, do kojeg je trebalo preći 30km od Kalne. Put odličan, sve je dobro obeleženo, nema lutanja. Za razliku od nekih drugih naših planina, ništa nije unakaženo gradnjom svakojakih, ružnih objekata i skalamerija. Babin zub - Crni vrh Babin zub, koji se nalazi na 1758 mnv, dobio je naziv po karakterističnoj steni u obliku starog zuba, verovatno je i najpoznatiji staroplaninski vrh, jer se tu nalazi istoimeno izletište, hotel i skijalište, koje postaje sve popularnije zimi. Bilo bi čudo da u ovom kraju ne postoji neka legenda… Kažu da je u tursko vreme postojala neka hrabra baba koja je sakrila harač od Turaka, pa su je ovi na Tresibabi tresli, na Mučibabi mučili, a kod Babinog zuba joj izvadili zub – ne bi li priznala gde je harač. Naravno, ovo je samo jedna od brojnih legendi vezana, ne toliko za babe, koliko za razna zakopana blaga i bogatstva iz lokalnih priča koje razni „lovci“ traže na mogućim i nemogućim mestima, ali lepo je znati da su čak i babe pružale otpor Turcima. :) Sa ovog mesta se najbolje vidi vrh Babin zub. Do vrha Babin zub može se doći veoma lepom stazom za šetnju, ali pošto je dan već bio odmakao, bilo je kasno da njom krenemo. Pešačenje do vrha Babin zub trajao bi 2-3 sata, a do najvišeg vrha Srbije, Midžora, udaljen 8,6 km, za to bi nam bilo potrebno oko 3-4 sata, što smo ostavili, kao zadatak, za neki drugi put. Mi smo ovog puta odabrali onaj najlaganiji i najpristupačniji vidikovac, iznad sela Crni vrh. Ovaj vidikovac se nalazi na 1.550 metara nadmorske visine, na putu za planinski dom Babin zub, ispod samog istoimenog planinskog vrha. U početku je bilo magle zbog visine, ali se brzo podigla. Beskonačni krajolici netaknute prirode, prostrani planinski pašnjaci i guste šume bogate plodovima i lekovitim biljem, slikovita sela i zanimljiv folklor – to je slika Stare planine, jednog od najlepših i najautentičnijih prirodnih rezervata, u kojem se nalazi i najviši planinski vrh Srbije. Pogled sa ovog vidikovca, nećemo ni pokašavati da vam dočaramo. Nepregledna prostranstva čija impozantnost budi čula, živopisni krajolici čije šarene boje igraju najlepši ples, bujna priroda koja inspiriše i veseli duh koji pokreće lavinu emocija. U smiraj dana se pojavilo sunce, iako je bilo na odlasku, kao da je želelo da nam pošalje malo zlatnog odsjaja, da ovom predivnom vidiku podari svoj pečat. Najviši vrh Stare planine je u Bugarskoj, vrh Botev na nadmorskoj visini od 2376 m, a u Srbiji je Midžor na 2169 mnv. Kada biste, prosečnog turistu iz Srbije, pitali koji je najviši vrh u Srbiji, verovatno bi vam rekao Kopaonik, tj. Pančićev vrh, sa svojih 2018 metara. Medjutim, Midžor se ne bi složio sa tim odgovorom, jer je izrastao još čitavih 151m više od Kopaonika! Moram priznati da sam se dosta mučila sa odabirom slika, jer prizori su slični, a opet sa svakim korakom za nijansu drugačiji i otvara novi pogled sa novim nepreglednim predelima.
Sumrak se tog dana otegao, kao da je shvatao svečanost trenutka, činjenicu da ćemo je koliko sutra napustiti, kao da je shvatao da treba da nam se ureže što dublje u srca i duše. Bilo je konačno vreme za povratak u naš smeštaj, na našu oproštajnu večeru, prepuni emocija koje je bilo teško pretočiti u reči. Hoćemo li se još koji put vratiti ovom mestu na sličan način? To je pitanje koje uvek visi u vazduhu kada se vraćate sa nekog savršenog mesta. Nezajažljiva radoznalost nas vuče ka još toliko intrigantnih mesta koja vredi doživeti, dok vam lepota koju nosite u sećanju stvara neizdrž da se podsetite već doživljenog. Naravno da ćemo se vratiti. Neka mesta jednostavno ostaju trajno deo vas, gde god da odete, a riznica tajni Stare planine još uvek je puna dragulja koje još nismo ni dotakli. Samo ćemo vam reći da, ukoliko još uvek niste posetili Staru planinu, to morate učiniti što pre. Tada biste mogli razumeti zašto je baš po njoj Balkan dobio ime, ali i razlog zbog kojeg se ona našla na našoj listi. Spakovali smo stvari i otišli na počinak u nadi da će nova destinacija imati bar upola ovakve lepote, kao što je ima Stara planina.
0 Comments
|
AuthorGordana Pavlović ArchivesCategories |