"Srbija je zemlja u kojoj priroda govori!" "Sve su to dragulji, koji kada se povežu, čine prelepu, šaroliku i bogatu ogrlicu, koju jedna stara dama, kao što je Srbija, ume dostojanstveno i ponosno da nosi." Zeleni talasi Srbije (treći deo) Nakon tri dana provedenih u Ovčarsko - kablarskoj klisuri, a sedmog dana od početka našeg putovanja, krenuli smo odmah posle doručka, za Ribarsku Banju. ~ Put do Ribarske Banje ~ Lokacija Ribarske Banje, u centralnoj Srbiji, čini je lako dostupnom iz svih krajeva države, a pošto je nama polazna tačka, ovog puta, bila Ovčar Banja, vozili smo poznatom Moravskom trasom za Čačak - Kraljevo - Trstenik - Kruševac do Ribarske Banje. Od Čačka...ravnica, samo po neki brežuljak...drastična promena predela, bez krivina. Smenjuju se sela i njive. Kada smo se približili Kraljevu, u selu Drakčići, skrenuli smo za Matarušku Banju, gde smo napravili prvu pauzu. Mataruška Banja Mataruška banja se nalazi pored Ibarske magistrale, udaljena 8 km od Kraljeva, i oko 180 km od Beograda. Smeštena u jugozapadnom delu prostrane Kraljevačke kotline, na desnoj obali planinske reke Ibar, na 211 metara nadmorske visine. Sa južne i istočne strane opkoljena je ograncima planine Stolovi, a sa zapadne i jugozapadne ograncima Troglava i Čemerna, koji se spuštaju gotovo do same Banje. U Mataruškoj Banji, koja leži na desnoj obali Ibra, nekada su iz reprezentativnog hotela „Termal“, kraj atraktivnog visećeg mosta na Ibru, svake noći svirane probrane starogradske ili pesme novijeg doba, koje su odjekivale do zore raskošnim parkom i cvetnim rondelama. Danas vlada tužna tišina. Hotel „Termal“ je zatvoren, kao i sva kupatila, vile, odmarališta, po kojima je bila prepoznatljiva. Svuda tragovi nebrige, zanemarivanja koji u svima, koji se sećaju kako je to nekada izgledalo, bude pitanje: zašto i kako je to moguće?! Hotel Termal Cvrkuću ptičice, detlić „radi svoj posao“, trava je pokošena, drveće se zeleni. Ono što je do prirode, deluje više nego uredno, pretpostavljamo – zahvaljujući JKP „Čistoća“. Tokom otprilike sat vremena, svega nas desetak prošetalo se parkom koji, zadivljujuće, bez obzira na vremešni mobilijar i okolne objekte od kojih je neke vreme odavno pregazilo, sam za sebe deluje kao spušten sa druge planete gde nema ljudi. .. Skulptura nage žene (kao simbola plodnosti i materinstva) usred fontane, koja odavno nije videla vodu ni vodoskoke što su je kupali svetlucavim kapljicama, izgleda tužno i usamljeno. Spustila je glavu, ne stideći se svoje lepe nagote, već prizora u kojem je ostavljena. Tužan je i pogled na poslastičarnicu „Kapica“ na čijoj je terasi, sa pogledom na Ibar, nekada trebalo čekati za slobodno mesto. Jednom rečju, pamti i bolje dane! Vredi li posle svega podsećati da je Mataruška Banja, svojevremeno bila najveći centar za lečenje steriliteta u celoj SFRJ, da je bila poznata po medicinskim tretmanima koje su sprovodili najstručniji konsultanti iz čitave zemlje i lokalni doktori. Osnovana je 1898. godine i prvi objekti za goste bile su poljske kolibe i šatori, a onda je izgradjeno kupatilo. Privatno društvo za korišćenje lekovite vode osnovano je 1900. godine, ali je najveći procvat doživela izmedju dva svetska rata. Tokom stodvadesetpetogodišnjeg postojanja, Mataruška Banja je bila utočište mnogima. Prvo su u njoj smeštaj i mir našli ruski imigranti koji su izbegli za vreme Oktobarske revolucije 1918. i stigli do Srbije. Neki od njih su dali značajan doprinos infastrukturnom razvoju banje. Drugi talas je doneo izbegličku decu poginulih boraca i siromašnih iz Srbije za vreme i posle Drugog svetskog rata (1942–1947). U trećem talasu u Mataruškoj Banji su zbrinute izbeglice pristigle u našu zemlju u doba mađarske revolucije, 1956. godine. Četvrti, najveći prihvat izbeglih i prognanih lica u ovoj banji desio se od 1991. do 1995. godine, tokom raspada SFRJ, kada su ovde stigli ljudi iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i sa Kosova i Metohije. Hoće li naše generacije dopustiti da sa lica zemlje nestane banja čija je izgradnja započeta pre skoro 120 godina? Nije ni našim precima sve bilo dato na dlanu, kao što mi ponekad verujemo, ubedjujući sebe da su neke stvari danas neizvodljive, a da su nekada bile lako ostvarive. Zaista je tužno bilo videti banju u ovakvom stanju, ako ništa drugo, zarad onih beba koje su se decenijama radjale, nakon što su se njihove mame lečile od steriliteta u Mataruškoj Banji, zaslužila je obnovu. Želim da verujem, da će zbog svih tih novih života nastalih u... ili zbog Mataruške Banje, i ona sama dobiti priliku za novi život. U nadi da će se to jednog dana i dogoditi, mi smo nastavili naše putovanje. Vozili smo preko Kraljeva do Trstenika i nakon 13km, u mestu Stopanja, skrenuli za Manastir Veluće. Manastir Veluće Manastir Veluće se nalazi u istoimenom selu, pet kilometara južno od puta Kruševac-Kraljevo, ”u sred zemlje kneza Lazara”, a na prilazu njegovoj prestonici Kruševcu iz pravca zapada. Zadužbina je porodice koja je pripadala vlasteli kneza Lazara, čiji su muški pripadnici najverovatnije poginuli u Kosovskom boju 1389. Gradnja manastira vezuje se za period vladavine kneza Lazara (druga polovina 14. veka) i pouzdano se zna da je vreme izgradnje 1377. i 1378. godina. Velika sličnost dekorativne plastike manastirske crkve u Velući sa onom na Lazarici i manastirskoj crkvi u Ravanici, kao i daleko bogatija spoljašnja obrada u odnosu na Novu Pavlicu, zadužbinu Lazareve sestre Dragane i njenih sinova, Lazara i Stefana Musića, ukazuju na to da je ktitorka Veluće bila na visokom društvenom položaju u Lazarevoj državi, zbog čega su pojedini autori smatrali da je bila rodbinski povezana sa Lazarevom porodicom. Po narodnom predanju manastir je podigla Mara, kći kneza Lazara i supruga Vuka Brankovića, u znak pokajanja. Bilo kako bilo, ktitorstvo Manastira Veluće će još generacijama ostati obavijeno velom tajni. Arhitektonski, manastirska crkva pripada moravskoj školi i zbog sličnosti sa Lazaricom u Kruševcu, smatra se da joj je bila uzor u gradnji ili da su pak gradjene istovremeno i to od istih majstora. U vreme kneza Miloša obnovljene su i spolja oslikane gornje zone hrama. Konzervacija arhitekture i slikarstva završena je 1973. godine a sanacija krova i arheološka istraživanja 2006. godine. Pre 1389. crkva je oslikana freskama koje se stilski potpuno razlikuju od savremenog moravskog slikarstva. Likovi su slikani plošno, bez isticanja volumena, a figure svedene na dekorativne crtane zidne slike. U oltaru su evharističke kompozicije, u naosu ciklusi Velikih praznika, Stradanja Hristovih, dve scene iz Bogorodičinog života i pojedinačne figure svetitelja, dok je u priprati naslikan Strašni sud. Porta je izuzetno uredjena i nalikuje botaničkoj bašti. U ne tako prostranom dvorištu smešteni su manastirski objekti na izuzetno skladan način sa obiljem zelenila i cveća. Knez Lazar je 1389. godine poklonio gazdinstvo zajedno sa manastirom, ruskom manastiru Sveti Pantelejmon na Svetoj Gori, o čemu postoji zapis u povelji kneginje Milice iz 1395. godine. U neposrednoj blizini manastira na teritoriji sela Veluće i Tobolac nalaze se izvori mineralne vode koji su od davnina poznati po svom lekovitom dejstvu, pa se manastir Veluće često pominje kao ”izvorska gradjevina”. Nekada se zvao Srebrnica po obližnjoj reci, u kojoj se i dan-danas može naići na po nekog ispirača srebra i zlata. Manastir Veluće se danas nalazi pod zaštitom Republike Srbije, kao spomenik kulture od velikog značaja. Opet smo napunili flaše hladnom izvorskom vodom sa manastirske česme i krenuli za Kruševac. Kroz Kruševac se ne može samo proći...Ovaj grad zaslužuje da se u njemu zastane i pogleda izbliza, jer kako zaobići grad, koji je nekad bio centar srednjovekovne Srbije. Kruševac Grad Kruševac se nalazi u dolini Zapadnog Pomoravlja, na reci Rasini. Prvo da se podsetimo nekih istorijskih činjenica...tek tada je obilazak pravi... Dolina zapadne Morave naseljena je za vreme neolita, kada su nastala brojna praistorijska naselja (Konopljari, Lazarev grad). Tokom rimskog perioda na prostoru grada nalazile su se manje antičke gradjevine. Kada je srpski knez Lazar odabrao Kruševac za mesto odbrane srednjevekovne Srbije od turskih osvajača, na ovom prostoru je već postojalo omanje antičko naselje, što znači da je ovo grad sa izuzetno bogatom, dugačkom i burnom istorijom. 1371.godine je knez ojačao zidine, sazidao grad i od njega napravio svoju prestonicu. Prvi pisani izvori o gradu potiču iz 1387 godine, kada knez Lazar potvrdjuje Dubrovčanima stare privilegije. Predanje kaže da je Kruševac dobio ime po oblom rečnom kamenu krušcu, od koga je većim delom bio sazidan. Posle smrti cara Lazara, Kruševcem je, neko vreme, upravljala carica Milica, a zatim i Lazarev naslednik, despot Stefan sve do 1405. godine, kada je prestonica izmeštena u Beograd. Ipak, Kruševac kao grad ne gubi na svojoj važnosti, jer se u njemu odvijaju važni sastanci i dogovori srpskih velikaša i turskih predstavnika, medju kojima je bio i jedan sultan. Kao i cela Srbija, i Kruševac prvo na kratko, a zatim na dugo – prelazi u turske ruke, sredinom 15. veka, a usput dobija i tursko ime: Aladža Hisar, iliti Šareni grad. Posle par kratkotrajnih oslobadjanja, došla je i 1833. godina, i konačna sloboda za Aladžohisarane, tj. Šarenogradjane. Kao što to uvek biva, tu se njihove muke nisu završile, kako zbog Prvog, a kasnije i Drugog svetskog rata – kada su streljana 1642 rodoljuba iz ovih krajeva, na mestu koje se danas zove „Slobodište“. Danas je Kruševac šarmantan i dostojanstven grad, umiven i čist, prepun šarenog cveća, travnjaka i parkova, pešačkih zona i istorijskih znamenitosti. Parkirali smo se u cenru grada, u gradskoj garaži, odmah iza Rasinskog Trga ili Kosturnice, kako se još naziva Trg, po podzemnoj kosturnici sa posmrtnim ostacima 40 rasinskih partizana, koje su prenete u Humku partizana 1965. godine. Trgom dominira Spomenik despotu Stefanu Lazareviću, koji je svečano otkriven na Vidovdan ove godine, sinu kneza Lazara, velikom vojskovodji, ratniku, izvanrednom diplomati, graditelju i ktitoru, kao i velikom pokloniku umetnosti. Despot Stefan je prikazan na propinjućem konju i sa krstom u ruci, simbolično usmerenim ka Kosovu. Na istom trgu je i skulptura "Majka Srbija i Majka Grčka" , otkrivena na Vidovdan 1999. godine, koja se vezuje za tradicionalno prijateljstvo Srbije i Grčke i zbratimljenje Kruševca i Krfa 1985. godine, posebno posle Prvog svetskog rata . Prošetali smo trgom Mladosti i trgom Fontana, gde se nalazi i Saborna crkva Svetog Djordja, koja je glavni i najveći pravoslavni hram u Kruševcu iz 1865. godine. Na trgu Fontana nalazi se Spomenik ratnicima podignut, na Vidovdan 1993. g, ratnicima i narodu kruševačkog kraja stradalim u oslobodilačkim ratovima Srbije od 1912. do 1918. godine. Napravljen u obliku jedinstvene kvadratne forme, sa likovima znanih i neznanih vojnika i vojskovodja. Spomenik svedoči i upućuje na odredjeno vreme i značajne ličnosti srpske istorije s početka 20. veka. U čast Vidovdana i dana grada, 28. juna 2019.godine, svečano je otvoren Trg glumaca ispred Kruševačkog pozorišta. Kruševac je srpskoj i jugoslovenskoj pozorišnoj i filmskoj umetnosti dao najveći broj legendarnih glumaca. U plejadi zaslužnih, svoje mesto na Trgu glumaca dobili su Miodrag Petrović Čkalja, Vlastimir Djuza Stojiljković, Taško Načić, Mihajlo Bata Paskaljević, Milan Puzić, Radmila Savićević i Ljubinka Bobić. Nešto dalje nailazimo na Trg kosovskih junaka sa Spomenikom kosovskih junaka, koji je simbol grada od 1904 god. Spomenik je svečano otkrio kralj Petar I Karadjordjević na proslavu stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, iako je kamen temeljac postavljen mnogo ranije, za proslavu 500 godina od Kosovskog boja za vreme Aleksandra Obrenovića. Ušli smo u pešačku zonu sa mnogobrojnim restoranima i kafićima, gde smo odmorili uz ručak i kafu. Kruševac je i dalje važan centar ovog dela Srbije, i svakako, jedan od bisera koje naša zemlja poseduje, ali kao i ostali biseri, zablista samo onda kada se u školjku zaviri i otvori. Napušamo Kruševac i vozimo kroz Kaonik i Veliki Šiljegovac do Ribarske Banje. Ribarska Banja Stigli smo u naš smeštaj oko 17h, koji je bio rezervisan, takodje, za tri noći u privatnim apartmanima Ribarski konaci. Ribarski Konaci su novoizgradjen objekat na 500m od Ribarske Banje, koji u svom sastavu ima i svoj restoran. Smeštaj je bio na bazi polupansiona, sa veoma pristupačnim cenama pansionskih obroka. Nešto više o smeštaju pogledajte na linku... www.ribarskabanjasmestaj.rs/vile/ribarski-konaci Smestili smo se, odmorili i krenuli u šetnju do banje. Od konaka se ide samo pravo stazom opasanom gustim šumama, i taman kad pomislite da ste promašili, jer put očigledno ne ide dalje – put prestaje i počinje banja. Prostor koji zauzima banja nije veliki, ali je sve renovirano i u beskprekornom stanju sa nekoliko tihih, prijatnih kafanica i restorančića. Ribarska Banja jedna je od najstarijih banja na prostoru jugoistočnog Balkana. Ušuškana na obroncima Velikog Jastrepca na 540m nadmorske visine u kotlinama Ribarske i Banjske reke i obiluje prirodnim lepotama. Ribarska Banja, svoje ime dobila je po ribarima koji su na njenim izvorima, za Kneza Lazara, pecali pastrmku izuzetnog kvaliteta. Ipak, korišćenje njenih lekovitih svojstva zadire još dublje u prošlost u vreme Rimljana i 4. vek nove ere, o čemu svedoče arheološki ostaci iz okoline banje. Nastanak kupatila se po legendi vezuje za doba Carice Milice, koja je po nekim izvorima, dolazila u Ribarsku Banju kako bi održavala svoju lepotu. Ni Turci nisu bili ravnodušni na blagotvorna, prirodna dejstva ove banje pa su stoga u njoj podigli kupatilo – hamam, koji su posećivali radi negovanja tela i duha. Pet vekova kasnije na temeljima starog turskog hamama, koji je dugo služio posetioce, izgradjeno je novije kupatilo, po nalogu srpskog kneza Aleksandra Karadjordjevića. Još pre toga u vreme vladavine Miloša Obrenovića, uzorak banjske vode poslat je na ispitivanje u Beč, što je prva analiza njene vode ikada uredjena. Ipak interesovanje za ovu banju raste tek od posete Aleksandra Karadjordjevića koja se dogodila 1852. godine. Nedugo zatim godine 1854. banja dobija i svog prvog stalnog banjskog lekara. Sve u svemu, da li zbog, fizičkih stradanja koje je pretrpela u 19. veku ili iz nekog drugog razloga, sve do početka 20. veka, Ribarska Banja, u odnosu na druge srpske banje, bila je prilično primitivno uredjena i eksploatisana. Njen stvarni razvoj započinje 1904. godine i početkom vladavine kralja Petra I Karadjordjevića, koji je pokazao veliko interesovanje za razvoj ovog lečilišta. Danas na temeljima starog kupatila izgradjen je moderan Wellness i spa centar, sa otvoreno-zatvorenim bazenom, saunom, slanom sobom i fitnes salom. U Ribarskoj Banji ima šest izvora mineralne vode, temperature od 38 do 42°C, pa se ubrajaju u homeoterme i hipoterme. Ulaz za ove bazene je bio besplatan, jedino je bio ograničen broj kupača. U letnjim mesecima najbolji provod je u Sportsko rekreativnom centru „SAMAR“. Mini akva park, okružen stoletnim jastrebačkim šumama, pruža osveženje i nezaboravnu adrenalinsku zabavu. U okviru akva parka postoje tri bazena, jedan dečiji i dva za odrasle sa toboganima, šankom u vodi i ostalim pratećim sadržajima. Oba bazena su sasvim pristojne veličine. Od džidžabidža koje prate bazen (kojekakvi hidromasažeri), bazen raspolaže sa nekoliko “šmrk-tuševa” (ono što vam sručuje mlaz vode na glavu ili za vrat), uredjajem za protivstrujno plivanje, jakuzi-sedeljkom, ležaljkom za ukrčkavanje (sitni mehurići, izgleda kao da sedite u vodi koja vri) i “vrelom” na dnu bazena. Pošto je glavna zanimacija u ovakvim bazenima uvaliti se u neki od hidromasažera, prijatno me je iznenadila činjenica da su mnogi od njih stalno slobodni ili da se na red čeka vrlo malo. Tu je i termalni izvor bogat sumporom, tako da možete da se bućnete u toplu sumporovitu vodu preko cele godine. Ugostiteljstvo je predstavljeno prijatnim barom i sedeljkama podeljenim u dva dela: jedne, udobnije, uz bar i druge iznad bazena. Konobari služe jeftinu kafu i pića i uredno raznose narudžbine tamo-vamo ;D Za ljubitelje sporta tu je i teren za tenis, rent-a-bike, odbojka na pesku, teren za male sportove, kao i kafe poslastičarnica. Poseban vid noćnog provoda u Ribarskoj Banji u letnjim mesecima su noćna kupanja na otvorenim bazenima u prelepoj termalnoj vodi. Klima Ribarske Banje je subplaninska, zbog toga što je okružena planinskim ograncima, a zbog gustih hrastovih i bukovih šuma, čistog vazduha i relativno visoke nadmorske visine, banja ima karakteristike klimatskog mesta. Šume, koje je okružuju, impozantne su u svojoj lepoti. Početkom 21. veka su obnovljene, pošto su sve do samog kraja 19. veka bile sistematski uništavane. Park je tih i iz njega počinju brojne staze koje vode kroz šumu…daleeeko u planinu. Specijalizovana je za lečenje koštano-zglobnih, degenerativnih i ortopedskih oboljenja, post traumatska stanja i neka neurološka oboljenja. Lečenje se sprovodi u Specijalnoj bolnici za rehabilitaciju „Ribarska Banja“, koji je opremljen savremenom medicinskom opremom. Iako smo većnu dana provodili na izletima, svako popodne ili veče bi odvojili za šetnju banjom, jer nam je prijala njena udobnost, šetnja njenim stazama i parkovima. Približavalo se vreme našoj večeri u konacima, koja se služila do 21h. Iako, obično, ne jedemo posle 19h, posle celodnevnog boravka na čistom vazduhu, šetnje i obilazaka...ogladni se :P... i nismo mogli da odolimo specijalitetima koje su pripremali, kako u svim dosadašnjim mestima gde smo boravili, tako i ovde :) Za večeru su, na meniju, uvek bila domaća kuvana jela, koja je spremala lično vlasnica smeštaja, a za doručak standardno...jaja, viršle, šunka, sir, paradajz, jogurt, domaći trouglovi sa sirom, proja...sve ukusno, šareno i više nego dovoljno. Sutradan, odmah posle doručka, akcija... :) Za prvo jutro u ovim krajevima, plan je bio da se obidju dva obližnja manastira...Manastir Sveti Roman i Manastir Pokrova Presvete Bogorodice - Djunis. Na 25km od Ribarskih konaka, kada se ide prema Kaoniku, nalazi se Manastir Sveti Roman, do kojeg se može doći odličnim asfaltnim putem. Manastir Sveti Roman Manastir Sveti Roman smešten je u stoletnoj šumi, uz samu desnu obalu Južne Morave, pored puta koji spaja Ražanj i Kruševac, nedaleko od sela Djunis, sa crkvom posvećenu Blagovestima. Manastir je posvećen svetom Romanu, koji je upravo u njemu proveo zemaljski život i ispunio ga mnogobrojnim čudesima i podvizima. Manastir je podignut na mestu gde se i upokojio Prepodobni Roman Sinait, koji se po predanju doselio ovde 888. godine kao učenik Svetog Ćirila i Metodija i da se, zajedno sa Prohorom Pčinjskim i bratom Nestorom, uputio u Moravsku dolinu iz Ohrida, da na slovenskom jeziku propoveda hrišćanstvo lokalnom slovenskom stanovništvu i posvećuje srpski narod. On je najviše vremena provodio u molitvi, postu, bdenju tj. u budnom stanju i rukodelju. Okončao je svoj mnogotrudni život na ovom mestu, gde je godinama živeo i gde je časno sahranjen od svojih učenika i poštovalaca. Naime, pošto se njegov grob pročuo kao mesto čudesnih isceljenja, narod nad njim podiže crkvicu. Svete mošti Prepodobnog Romana, nalaze se u grobnici ispod kapele, koja je uzidana uz južni blok manastirskog hrama. Sv.Roman je u narodu bio i ostao čuven kao veliki svetac i čudotvorac koji isceljuje mnoge, pa i najteže duševne bolesti. Grobnica je oslikana tokom 1938. godine. Lik Svetog Romana je upečatljiv… u desnoj ruci drzi stap, a u levoj svitak sa ispisanim rečima “Bratije, mir i ljubav medju sobom imejte”. Sveti Roman Prvi sačuvani zapisani pomen manastira je u Hrisovulji vizantijskog cara Vasilija II iz 1019. godine, gde ga naziva Sventeromon, iz čega proizilazi da je znatno stariji od Hilandara, Studenice, Gračanice i drugih značajnijih manastira srednjovekovne Srbije. O starini, značaju i dobrom materijalnom stanju manastira svedoči činjenica, da manastir nije obnavljan kroz čitav nemanjićki period. Ne zna se kada je zapusteo, ali je zabeleženo da ga je obnovio nepoznati sluga kneza Lazara, uz kneževu pomoć 1377. godine. U jednoj hilandarskoj povelji iz 1381. godine pominje se veliko bratstvo manastira, koje brine o duševnim bolesnicima. U manastiru je bila smeštena i konjička garda svetog kneza Lazara, pa se zbog toga manastir u turskim popisima pominje kao Konjice. Ta crkva je bila predhodnica ove sadasnje crkve. Bila je gradjena od tvrdog materijala, i bila je živopisana, ali nije preživela tursko vreme. Tu crkvu Turci ruše nakon Kosovskog boja 1389. godine, kada je nekoliko puta spaljivana, pljačkana i rušena, ali ubrzo i obnavljana. Tako je u turskom popisu iz 1498. godine zapisano da manastir ima velike zemne posede i dva kaludjera. Takodje, manastir se pominje i u turskom popisu iz 1516. i u popisu iz 1616. godine. Najveća stradanja manastir je doživeo u 16. veku, a u vreme Austrijsko-turskog rata 1716- 1718. godine je srušen do temelja. Današnji izgled crkva je dobila 1795.g. kada je beg Djordje Pile, uz dozvolu sultana, izvršio opravku iz temelja, iz zahvalnosti Prepodobnom Romanu, nad čijim je moštima bio čudesno izlečen od teške bolesti. On je morao da ode u Carigrad, da od Porte traži ferman kojim mu se omogućava obnova manastira. Radove su izvodili majstori iz Makedonije, o čemu svedoči sačuvani zapis na portalu. Poslednjom obnovom 1795. godine manastirska crkva je potpuno završena i od tada nije ni jednom stradala. Tada manastir postaje skola sa desetak djaka, koji su kasnije postajali učitelji, sveštenici ili monasi. Sama crkva, iako je izuzetno skromnih dimenzija i nije prvobitna, stara je više od dvesta godina. Nikada nije menjala svoje mesto iako je vise puta rušena i iz temelja obnavljana. Crkva je delimično oslikana 1796. i 1831. godine. Stariji živopis je u oltaru, a u naosu su stojeće figure Sv. Save i Sv. Nikole iz 1831.g. Po zapisu iz 1860.g. ikonostas je imao tri velike prestone ikone i 12 malih. Postojeći je izradjen 1925.g. i delo je ruskog slikara Andrije Bičenka. Na ulazu u crkvu uradjena je neka vrsta mozaika. Njega je uradio monah Simeon, u drugoj polovini 19. veka, koji se upokojio ovde 1889. godine, a inače je dugo boravio na Hilandaru. Mnogo je primera, pričaju u manastiru, da je ljudima uslišena molitva pred svetim moštima, pa su se posle boravka u Svetom Romanu vraćali svojim kućama zdravi i "na nogama", iako su bili doneti u skoro besvesnom stanju. Manastirski letopisi beleže da je prizemlje današnje zgrade zvonika vekovima korišćeno za smeštaj paralizovanih, umobolnih i nervno rastrojenih ljudi, koji su dovodjeni iz svih krajeva zemlje i ostavljani da skončaju u ovom hramu. Medjutim, blizina svetog groba i delotvornost monaških molitava činili su čuda i doprineli da se mnogi od ovih nesrećnika vrate svojim kućama živi i zdravi. Nervoza, stres i mnogobrojni nervni problemi i danas se u Svetom Romanu najuspešnije leče. U manastirskoj porti nalazi se veliki zvonik, podignut 1852. godine. Zvonik je visok 12 metara i predstavlja jedinstvenu gradjevinu u čitavom pomoravlju. Sastoji se od tri nivoa i sazidana je od kamena. Knez Miloš Obrenović je pomogao gradnju impozantnog zvonika, koji je imao posebnu prostoriju za isceljenje, uglavnom umobolnih. Na zvoniku se nalaze tri zvona, od kojih je jedno poklon kneza Miloša Obrenovića iz 1833. godine. I danas, ispod zvonare postoji prostorija u kojoj su smeštani teški duševni bolesnici za vreme lečenja. 1876. godine Turske jedinice su granatirale manastir, kada je jedna od granata udarila u bok samog manastira i tu ostala neeksplodiravši više od stotinak godina, kada su je nepoznati počinioci uklonili. U vreme Karadjordjevog ustanka, ovaj manastir je bio ratna bolnica. U vreme Deligradske bitke 1806. godine, u manastir su dovodili ranjenike, o kojima su brinuli monasi. Čitali ste roman Lava Tolstoja „Ana Karenjina“ ? Sigurna sam da jeste i mora da vam je u sećanju ostao lik grofa Vronskog. Inspiracija Tolstoju za ovaj književni lik bio je ruski plemić, pukovnik Nikolaj Rajevski, koji je, kao dobrovoljac za vreme srpsko-turskog rata, 21. avgusta 1876.godine, poginuo na Deligradskom visu, u Srbiji. Prvo je sahranjen ovde, da bi mu tu kasnije ostali samo srce i utroba, a telo preneto u Razumovku u prodičnu grobnicu. Tokom Prvog svetskog rata, blagoslovom vladike Dositeja, u manastiru je osnovan centar za zbrinjavanje ratnih siročadi, dovednih iz beogradskog doma Svete Jelene kao i skola milosrdja, tj. osnovna škola za decu iz obližnjih sela o manastirskom trošku. Decu su u manastiru čuvali i lečili monasi i lekari ruskih vojnih misija. Nakon Drugog svetskog rata, manastiru je oduzeta skoro sva imovina. Blagoslovom episkopa niškog 1960. godine, manastir je preobražen u ženski, a od 2012. godine, manastir je ponovo preobražen u muški. Službe idu nedeljom i praznikom, često se čitaju molebani za ozdravljenje, jer je mnogo onih koji traže i dobijaju pomoć kada su u pitanju bolesti. Skromna bratija manastira nadaleko je čuvena i po pojcima, nešto što nikako ne treba propustiti. Bila je nedelja i prpremalo se za jutarnju molitvu. Uoči molitve stajali smo u redu radi celivanja ikone Svetog Romana, da bi kasnije zapalili sveće. U neposrednoj blizini manastira je izvor celebne, čuvene lekovite vode, koja pomaze kod raznih bolesti. Ovde treba obavezno svratiti, umiti se, popiti malo za zdravlje, a malo i poneti. Jer, savremeni covek je toliko izložen stresu, a duševne bolesti su medju najrasprostranjenijim pošastima savremenog sveta. Zato je Sveti Roman i molitva njemu na ovom mestu, skoro svakome od nas neophidna. Manastir Sveti Roman jedan je od retkih manastira prednemnjićke epohe i sa poreklom iz tako duboke prošlosti, spada medju najstarije manastire u Srbiji. Kult i veliko poštovanje ovog sveca i ovog mesta, koje pleni svojom tišinom i mirom, traju kroz sva vremena do današnjih. Predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od velikog značaja. Prepuni utisaka, krećemo u obilazak još jednog čudotvornog manastira, koji je od Manastira Sv. Romana udaljen samo 10km. Manastir Pokrova Presvete Bogorodice - Djunis Manastir Djunis, sa crkvom Pokrova Presvete Bogorodice, nalazi se u istoimenom selu, u dolini Južne Morave, na području grada Kruševca. Kada se sa parkinga spuštate ka manastiru, ne možete da se ne zadivite lepoti. Ono što odaje utisak je da je manastir jako lepo održavan, a da su brojne gradjevine novijeg datuma. Na samom ulazu su sanduci sa maramama i suknjama koje su obavezne za sve žene i devojke. Narod je vazda prenosio, sa kolena na koleno, priče o najrazličitijim čudesima. A čudesima je smatrao i sve poruke koje im je slao Svevišnji. Priča vezana za manastir Pokrova Presvete Bogorodice, takodje spada u takva čudesa, a po predanju je, zapravo istinita priča iz 1898. godine, o milosti Božjoj koja je pala na devojčicu Milojku iz Djunisa. Milojka je imala 13 godina, kada je sa još dve sestre otišla na njivu da radi. Kada su ožednele ona je, kao najmladja, pošla da donese vode sa izvora. Na mestu gde je htela da zahvati vodu Milojki se iznenada, okružena božanskom svetlošću, ukazala Presveta Bogorodica. Iznenadjena čudesnom pojavom, Milojka je ispustila krčag koji se razbio o kamen kraj izvora, ali ni to nije bilo slučajno…da bi označila tačno mesto gradnje, Majka Božja je bacila taj krčag vode na kamen. Devojčica je dobro upamtila glas koji joj je rekao da seljani, na ovom mestu, treba da podignu svetinju i da će se na tom mestu isceljivati mnogi bolesnici. Devojčica je prenela poruku roditeljima i svoju odeću zamenila crninom, ali od tog dana joj se život promenio. Iz skromne porodice, rano ostavši bez majke, trpela je i podnosila razne neprijatnosti, uvrede i poniženja. I pored nerazumevanja okoline i njenih najbližih, bila je uporna i istrajna u svom verovanju, i krhkim telom borila se za ideju i želju da ispuni zavet i obećanje dato Bogorodici – da podigne bogomolju pored čudesnog izvora. Medjutim, vlasti nisu htele da dozvole izvršenje Božje volje. Za ovaj dogadjaj se brzo pročulo, pa su mnogi bolesni i nevoljni, koji su joj verovali, počeli da dolaze na ovo mesto, gde su se isceljivali. Kadgod bi neko od seljana pokušao da na tom mestu podigne crkvu, odmah je naredjivano njeno rušenje. I sve tako dok nevernici ili neko od članova njihovih porodica lično nisu stradali. Kada je shvatila da se približava kraju ovozemaljskog života, Milojka je svom bratu Dragutinu Jociću ostavila zavet i amanet da baš na tom mestu podigne crkvu. Milojka je umrla, a nije dočekala da na svetom mestu vidi podignutu crkvu. Tek 1934. godine, po blagoslovu svetog vladike Nikolaja Velimirovića, na ovom mestu podignuta je crkva brvnara posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, a 1977. godine, porušena je drvena crkva brvnara, a na njenom mestu podignuta nova od čvrstog materijala, kao i novi konaci i pomoćne zgrade. Izgradnja velikog hrama je 1985. godine zabranjena i preknuta zbog tadašnjih vlasti, da bi bila nastavljena 1993. godine prilozima meštana, darodavaca iz zemlje i inostranstva osamdesetih godina našeg veka. Radovi su u potpunosti završeni 2001. godine, kada ju je osveštao pokojni Patrijarh Pavle. I tako je nastao manastir Pokrova Presvete Bogorodice u Djunisu, a po toj priči je nastao i roman “Voda iz kamena” naše književnice Ljiljane Habjanović Djurović. Tek posle 30 godina, svetinja je dobila status manastira, u kome je prvi duhovnik bio otac Kliment. Zemlja na kojoj je podignut nekada je bila metoh Manastira Komana. Po Milojkinom zavetu ovaj je manastir 1968. godine postao ženski. Danas je na tom mestu prelepi veliki kompleks, a lekoviti izvor, koji se nalazi u centralnom delu manastirske porte, okružen je cvećem, hladom visokih stabala i svečanim mirom. U ovaj izvor svete vode se veruje da leči, pa svako ko dodje u posetu ponese malo vode kući za sebe i svoje najbliže. Razlog za to su mnoga isceljenja. Taj kamen nepravilnog oblika se i danas nalazi upravo ovde, u maloj crkvi, prvobitno crkvi brvnari, koji se, po legendi i svedočenju starijih sestara iz manastira, tokom vremena uvećava. Smatra se da je ta voda izuzetno lekovita i da je ljudi uzimaju zarad lečenja brojnih bolesti. Tu smo se pomolili i uzeli svetu vodu sa izvora. Zastala sam odmah nakon izlaska iz kapele. Pažnju mi je privuklo lepo pevanje grupe ljudi koji su došli da odaju poštu Bogorodici. U sebi sam imala osećaj da će mi se na ovom putu dešavati lepe stvari i otkrovenja. Mislim da je tako na kraju i bilo. Meštani okolnih sela prepričavaju da su mnogi nepokretni, pošto su se napili vode sa izvora pored crkve, prohodali, slepi progledali, a nemi progovorili. Mati Evgenija pamti da je i jedna od sestara, Mati Angelina, došla u Manastir najpre da potraži pomoć i kada ju je primila od Boga i izlečila se, odlučila je da zauvek ostane na ovom svetom mestu. Hram je u potpunosti živopisan, a oslikao ga je grčki ikonopisac Adonis, zajedno sa našim akademskim slikarima iz Beograda i Jagodine, dok su ikonostats uradile sestre iz Žiče. Duborez u obe crkve, zapadni i južni portal i stasidija, delo su braće Krstić iz Kragujevca, a ikonostas u maloj crkvi oslikala je blaženopočivša mati Nina iz Manastira Veluće. Manastir Djunis je danas prelepo mesto duhovnosti u kojem se čuva nekoliko knjiga iz 19. veka, ali je riznica svakim danom sve bogatija darivanjem vernika. Ovaj manastir je postao jedno od najvećih svetilišta u Srbiji, te se svakog oktobra, o danu Pokrova Presvete Bogorodice, okuplja po nekoliko hiljada vernika kako bi prisustvovali celonoćnom bdenju i jutarnjoj liturgiji. Kako je vreme ovde neverovatno brzo prošlo, nismo ni primetili da je vreme za ručak, niti smo osetili glad. Vrativši se u smeštaj, svratili smo u restoran na par zalogaja, osveženje i dobru kafu, sabirajući utiske iz ova dva prelepa manastira. Raspitali smo se, kod naših domaćina, kako je najbolje doći do Etno sela Srndalje, kojeg sam videla na mapi. Rekoše nam da autom ne idemo nikako, a i pešaka je sada teško doći zbog kiša koje su predhodnih dana padale i nakvasile stazu. Ali, rekoše, da za Srndalje svakog dana ide vozić, koji nas tamo ostavi i nakon dva i po sata dodje po nas. Odlično, pomislih! Žena još reče:"Služi se dobra jagnjetina i domaća pogača ispod sača. Nikako to da propustite!" Odluka je pala, definitivno idemo u Srndalje :D Šetajući banjom, osvrtali smo se da bi ugledali čuveni vozić i u jednom trenutku naidjosmo pravo na njega, dok se vraćao sa turistima iz Srndalja. Medjutim, to nije bio vozić kakvog smo vidjali ranije po mnogim turističkim mestima, nalik "ćiri", već veliki traktor koji vuče "ćirin" vagon pod nazivom "Vozić Trucko" :D Pomislih, biće ovo doživljaj za pamćenje...prvi put vožnja traktorom kroz šume do sela. ;)) Pitali smo vozača gde mu je početna stanica i koliko je karta...reče: "Kod rampe na ulazu u banju, karta 100 dinara u jednom pravcu"...Znači povratna 200din...Može! Vratili smo se do rampe i ukrcali u vozić, koji je u roku od 5 minuta bio pun. Duhoviti čikica (vozač) nas je zasmejavao i zabavljao, sve vreme, dok smo čekali vreme polaska. Turisti su se zaustavljali pitavši za cenu karte, a odgovor je svima bio isti:"Kartu ti dam dzabe, a vožnja je 100 dinara, ali ko ima veštačke zube, da ih stavi u dzep"....Sve je rekao! :D I krenuli smo. Vozili se kroz šume, pored litica, kroz neke livade, kroz kukuruze..pa opet u šumu pored reke...truc, truc, truc...:)) ...i odjednom ugledasmo planinu Jastrebac...predivno! ;) Nakon 40 minuta simpatične vožnje, stigli smo u Etno selo Srndalje. Etno selo Srndalje Etno selo Srndalje i restoran Vodenica, nalaze se na 2 kilometra od Ribarske Banje, "sa druge strane brda", u podnožju planine Jastrebac. Do etno sela Srndalje, jednog od najposećenijih izletišta Ribarske Banje, može se pešice, obeleženim planinskim putem kroz živopisne predele, ili kao mi…Truckom, popularnim turističkim vozićem koji saobraća od maja do oktobra. Srndalje odlikuje prelepa i nezagadjena priroda, čista reka bogata rečnom pastrmkom koju ljubazni domaćini uslužno peku. Vazduh je divan. Temperatura prijatna, čak je i hladno. A priroda me podseća na Lisine, po lepoti i čistoći. To treba čuvati. Selo je malo, ali ima mnogo vrednih ljudi. Skoro sva domaćinstva proizvode svoju hranu, a sve što proizvedu, a premašuje njihove potrebe, nude posetiocima Ribarske Banje i njihovog sela. Na malim tezgama, koje se nalaze u selu, mogu se pazariti šumski plodovi, sokovi, razna slatka, džemovi, razni domaći sirevi, a takodje, i autentični suveniri i vunene rukotvorine, u selu svega ima. Etno restoran Vodenica, u prelepom ambijentu, je omiljen medju gurmanima. Pored gurmanluka i ljubaznih domaćina, žubor planinske reke i vazduh koji miriše, na odmor ovde dolaze mnogi domaći i sve češće strani gosti. Najviše ih je iz Beograda i Novog Sada, ali i iz Slovenije i daleke Australije. To što interneta i signala mobilne telefonije nema, većina ne smatra nedostatkom. Domaćini kažu da retko ko poželi i TV program da gleda. Nama, iz urbanih sredina, mir i tišina najviše nedostaju. A toga je ovde u izobilju. Gostima se, kažu ljubazni domaćini, nude jela i gurmanluci napravljeni na starinske načine, pa se tako u ponudi mogu naći praseće i jagnjeće pečenje, domaći (kozji, ovčiji, kravlji) sir, kajmak, domaće salate, kuvana jela, domaća pastrmka, kupus iz grneta, roštilj, pogače ispod sača…Specijalitet kuće je mlada jagnjetina, koja se najviše traži. Da bi bila kako treba potrebna je zemljana posuda, tiha vatra, 3-4 sata pripreme, i to je to! Stoletna vodenica se nalazi na bistroj Srndaljskoj reci, u pitomoj divljini najšumovitije planine, okružena stoletnim rastinjem u čijoj se hladovini i leti podrhtava. Oduvek je bila simbol života u selu, koje je renesansu doživelo njenom obnovom. Uz vodenicu, svojevrsnu seosku atrakciju, ovo etno selo predstavljaju mrestilište i dva ribnjaka koji godišnje proizvedu 20 tona ribe. Tražeći idealno mesto na kome bi započeo uzgoj kalifornijeske pastrmke, Kruševljanin Jugoslav došao je u Srndalje. Na brzacima bistre planinske reke, započeo je primarnu proizvodnju, od ikre do pastrmke. Veliko dvorište sa ručno izradjenim ljuljaškama i klackalicama, koje su tako napravljene da odgovaraju i deci i odraslima, pretvara selo u idealno mesto za porodične posete. Pored toga možete uživati u prelepom ambijentu i prijatnoj atmosferi. Selo gostima nudi i smeštaj u tri domaćinstva, sa 20-tak kategorisanih ležajeva. Netaknuta priroda njihov je najveći adut. Osim restorana Vodenica, kojim upravlja Ribarska Banja, u selu postoji još dosta manjih restorana u kojima domaćini nude svoje organske proizvode. Izgradjene su staze za šetnju pored Srndaljske reke, kao i planinski put. Složni i marljivi meštani planiraju i izgradnju igrališta, zoo vrta i dodatnih smeštajnih kapaciteta, kako bi se zadržali mladi i privukli turisti. Sami bi, kažu, napravili i dva kilometra nedostajućeg asfalta do grada, koji im je najveća prepreka, kada bi im država vratila zemlju i šumu oduzete posle Drugog svetskog rata, na koje selo ima tapiju još s početka prošlog veka. Preporuka svima je da posete Srndalje, gde se traži mesto više ovih vrelih dana, kako kažu u ovom jedinstvenom objektu, gde su posete mimo svih očekivanja, jer ovo mesto je, zaista, malo parče raja na zemlji. Približilo se vreme povratka u banju, pa smo krenuli na mesto polaska našeg Trucka, koji je krenuo tačno u 19h. Sa stajališta su krenula dva vozića, zbog povećanog broja turista, koji su išli samo u jednom pravcu do banje. I opet...truc, truc...i stigosmo do smeštaja. :) Poslednjeg dana, našeg boravka u Ribarskoj Banji, odlučili smo da obidjemo jedno jezero, koje je 25km udaljeno od Kruševca...jezero Ćelije. Na izlasku iz Kruševca, ka mestu Razbojna, ugledali smo Spomenik borbenom avionu Mig 21, na početku sportskog aerodroma Koširsko polje. Putujući dalje, u selu Gornji Stepoš, naidjosmo na putokaz za Manastir Naupare. Pročitah kasnije kako je to još jedan hram Moravskog stila gradnje iz 14. veka i rekoh da bi mogli na povratku da svratimo. Nakon 15 minuta vožnje ugledasmo jezero. Jezero Ćelije U prelepom kanjonu reke Rasine, pored samog magistalnog puta koji vodi ka Kopaoniku, odnosno Sandžaku i Kosovu i Metohiji, a koji se odvaja desno sve do sela Zlatari, prostire se jezero Ćelije, koga meštani nazivaju i zlatnim, verovatno zbog odsjaja jata riba, ali i unosnog ribarenja. Nalazi se na 277 metara nadmorske visine, okruženo Kopaonikom i Jastrepcem... i na obodima borovom šumom. Jezero je, zapravo, veštačka akumulacija jedne od najčistijih voda za piće, sa blagom svežinom i blagim padinama, koje predstavlja još neotkriveni raj za masovniji turizam. Dugačko je 12 kilometara, a najveća dubina je 40 metara upravo na samom početku brane u Ćelijama, dok u Zlatarima, ima najveću širinu od 450 metara i plićak, pa je baš na tom mestu i najpogodnije za ribolov. Sliku ove idile upotpunjuju ribari i ljubazni meštani i njihove priče o nastanku ovog jezera iz koga se vodom za piće snabdevaju opštine Kruševac, Trstenik, Varvarin i Ćićevac. A o čistoći jezera govori i činjenica da je puno rakovima i školjkama koje zadaju muke ribolovcima jer im skidaju mamce sa udice. Pravi rudnik za ribolovce – hvataju se šarani, amuri, tolstolobikovi, somovi, smudjevi, linjakomi, zatim štuke, kao i bela riba, deverika, karaš, bodorka, belica, crvenoperka, sunčica…itd. Nažalost, ovde ne postoji seoski turizam, pa ovu divlju lepotu možete videti samo na jedan dan ako nemate za prijatelja nekog od vlasnika mnogobrojnih vikendica. Priče su već zauzele mesto u legendi, tamo gde se još žali za stotinak iseljenih, porušenih i preseljenih domova, kako bi se napravila brana i formiralo jezero, sećanja sežu do 1971. godine, kada je neko, bez znanja meštana, odlučio da pravi veštačko jezero, dovodeći vodu iz bogate Rasine iz pravaca Brusa. Na mestu gde je danas jezero postojalo je selo Zlatari, koje je zbog pregradjivanja reke Rasine delimično preseljeno, a delimično potopljeno. Pri tome potopljeni su i seosko groblje i stara crkva. Prema rečima meštana, ponekad se u jezeru, kada padne vodostaj, može videti krst sa vrha te crkve. I, verovatno se tu krije poreklo jezivih legendi koje se pričaju o ovom mestu… A legenda, zbog koje mnogi ovo jezero smatraju ukletim, kaže da su prethodnih godina u ovom jezeru često pronalažena tela utopljenika, a u njemu su stradali i neki od iskusnih ribolovaca. Da jezero uzima svoje žrtve , i navodno, se neće smiriti dok ne uzme onoliko života, koliko je grobova na seoskom groblju potopljeno. Čak i da ne verujete u ovu jezivu legendu, jezero Ćelije interesantno je iz još jednog razloga – kada se gleda sa visine, ima oblik zmaja. Prošli smo selo Zlatare i stigli do kraja jezera. Nedaleko od glavnog puta ugledali smo letnjikovac u vazduhu sa lepim vrtom, gde smo malo odmorili i popili kafu :) Našli smo se ponovo na putu za Kruševac i zaplovismo zelenom ravnicom. Naidjosmo na već poznati putokaz. Malo vožnje kroz selo Naupare i stigosmo do parkinga ispred ograde istoimenog manastira. Kako rečeno tako i uradjeno ;) Manastir Naupare Manastir Naupare je udaljen 15 kilometra od Kruševca na putu za Brus i Blace, a na nekih 45 kilometara udaljenosti od Ribarske Banje, smešten u lepom, istoimenom selu, na obali reke Rasine. Ograda je metalna i sve je nekako malo, malešno. Malecko jeste, teško da bi moglo da se zaluta, pa ipak na svakom koraku je znak koji vas nepogrešivo vodi, takodje maleckom uzbrdicom oivičenom borovima. Prvo prolazite pored konaka, a manastir je na uzvišenju na kraju manastirskog imanja. Na uzvišenju je pravi mali dragulj Moravske škole sa crkvom manastira posvećena Rodjenju Presvete Bogorodice. Ništa vas ne može pripremiti za taj momenat kada se popnete i pred sobom ugledate ovaj dragulj, malecki, minijaturni, a tako veliki. Stoji ponostio na vrh malog bregića i velikim rozetama na zapadnom zidu, iznad vrata, vas magnetski privlači ka sebi. Neodoljivost i razigranost gradjevina Moravskog stila i ovde je opčinjavajuća, još kada napravite krug oko crkvice pa ne znate da li su zanimljivije horizontalne podele (a ima ih 7) ili vertikalne sa rozetama i rozeticama, sa prepletima u lukovima oko njih. Toliko toga na tako malo prostora. Predanje kaže, da je crkvu izgradio mladjani sin kneza Lazara, budući despot, Stefan Lazarević. Dok se u Kruševcu gradila Lazarica Stefan je, dovlačeći kamen sa Jastrepca, birao najbolje komade za “svoju” crkvu. Zatim je bila pridvorna crkva srpskog velmože – osnivača Naupara, monaha Doroteja i njegovog sina Danila, da bi kasnije bila pretvorena u manastir. (Merdevine, koje vidite, su bile tu zbog radova koji su vršeni u trenutku naše posete.) Manastirska crkva spada medju najstarije primerke Moravskog stila. Podignuta je tokom osme decenije 14. veka. Knez Lazar je, u jednoj povelji iz 1382. godine koju je izdao monahu Doroteju, pominje kao deo vlastelinstva manastira Drenče, kod Aleksandrovca. Samim tim, sasvim je jasno, da je manastir sagradjen oko 1380. godine. Uz pomoć dvora kneza Lazara manastir je brzo napredovao. Ali, kada su Turci osvojili Kruševac i okolinu, 1454. godine, manastir je znatno porušen ... ostao je bez krova. Za vreme Prvog srpskog ustanka, sveštenik Bogdan Miletić, dobio je dozvolu da očisti crkvu i u njoj pričešćuje narod. Tu se, 1805. godine, pričestio i vožd Karadjordje sa svojom vojskom. Manastirska crkva je obnovljena 1835. godine, po volji kneza Miloša Obrenovića. Obnovili su ga iznova te godine braća Stojan Simić i Aleksa Simić, o čemu postoji zapis nad zapadnim crkvenim vratima. Bilo je to u vreme nastojatelja manastira Sv. Romana i jeromonaha iz manastira Naupare. Od bogate riznice nije takoreći ništa sačuvano. U vreme Prvog svetskog rata, manastir je opljačkan, a starešina odveden u zarobljeništvo. Za vreme Drugog svetskog rata, manastir je ponovo opljačkan, a veliki deo zgrada i imanja zapaljeno. Posle rata oduzeto mu je preko hiljadu hektara manastirske imovine. Godine 1950. manastir Naupare pretvoren je u ženski manastir, kada je u njega prešao jedan deo sestrinstva iz manastira Divljane. Podignut je krov i kupola, ali nažalost, kako vekovima nije bilo pokriveno, kiše, sneg i sunce učinili su svoje, te je fresko slikarstvo delimično izgubljeno. Ostali su sitni fragmenti, koji su se pojavili tokom restauracije od 1992. do 1995. godine. Ima osnovu trikonosa, sa kupolom i kulom zvonarom nad narteksom, a viši deo njene fasade ukrašen je interesantnom kamenom dekorativnom plastikom. Na njoj se još ističe i kamena rozeta, a većina fasada je oslikana prelepim starim slikarskim tehnikama. Za najveću umetničku vrednost manastira Naupare, smatraju se dve rozete na zapadnoj fasadi, koje su ujedno pravi primerci tvorevine stare Moravske škole. Unutrašnjost crkve, priča je za sebe, jer freske na njenim zidovima oduzimaju dah. Živopis u unutrašnjosti crkve, nastalo je u dva maha, krajem 14. i 15. veka, kako je utvrdjeno tokom istraživanja 1992. godine. Ktitorska kompozicija, koja je danas sačuvana u manjim delovima, smeštena je na spoju južnog i istočnog zida, dok se iznad ulaza u centralni deo crkve, nalazi Presveta Bogorodica sa Gospodom Isusom Hristom. Ikonostas je iz 1860. godine, pomalo naivne predstave i jarke boje. Sve to ga čini prosto neodoljivim. Levo od manastira se uzdiže kula, na kojoj su se trenutno vršili radovi. Snažna kula je korišćena kao zvonik i gradjena je zajedno sa hramom. Postoji nekoliko legendi o poreklu imena ovog manastira, a ona najzanimljivija, vezuje ime ovog manastira za slavnog kneza Lazara i kaže da je on pred boj na Kosovu, zakopao riznicu sa blagom baš na ovom mestu gde je manastir. Tom prilikom on je glasno rekao: „Ako se iko sa boja vrati, neka su mu NA UM PARE, koje smo ovde sklonili”. Sve u svemu, manastir Naupare, danas je jedna dragocena riznica, proglašen za spomenik kulture od velikog značaja i stavljen je pod zaštitu države.
Obavezno priuštite sebi užitak kada se nadjete u Kruševcu ili okolini, nije daleko, a vredi svaki kilometar viška. Ostatak dana, nakon ručka, proveli smo u banji na brčkanju i uživanju u bazenima „zdravlje iz vode“, a predveče u njenim šumama i čistom vazduhu. Svima nam je potrebno neko mesto koje će nas bar na kratko odvojiti iz te ustaljene svakodnevnice stresa i zagadjenog okruženja. Podsetiti nas da imamo vremena i da zaslužujemo da se posvetimo sebi i svom organizmu u jednoj oazi zdravlja i mira, a ta oaza je upravo Ribarska Banja. Bilo je vreme za pakovanje i spremanje za novo putovanje i nove avanture.
0 Comments
|
AuthorGordana Pavlović ArchivesCategories |