"Srbija je zemlja u kojoj priroda govori!" "Sve su to dragulji, koji kada se povežu, čine prelepu, šaroliku i bogatu ogrlicu, koju jedna stara dama, kao što je Srbija, ume dostojanstveno i ponosno da nosi." Zeleni talasi Srbije (peti deo) Pozdravili smo se sa našim domaćinima na Staroj planini, posle samo tri dana provedenih u njihovoj vili u kojoj smo imali pregršt topline i gostoprimstva, nakon bogatog staroplaninskog doručka. Opet u isto vreme, trinaestog dana od početka našeg putovanja, krenuli smo za Borsko jezero. ~ Put do Borskog jezera ~ Naravno, odabrali smo najkraću deonicu preko Knjaževca i Zaječara, do Bora i Borskog jezera. Opet su pred nama zelena pošumljena brda i gole stene, obronci Stare planine, mnoga planinska sela sa stadama ovaca i krava i tako sve do Knjaževca, a put pomalo krivudav i talasast, ali uglavnom odličan. Nižu se prelepi pejzaži. Od Knjaževca ravnica... Ali, kako smo se približavali Zaječaru, predeo opet postaje onakav kakav volimo. Ne možemo mi da prodjemo kroz ili pored Zaječara, a da ne svratimo barem na kafu. S obzirom da je poreklo mog supruga upravo iz ovog grada, Zaječar nam je omiljena i obavezna stanica. Zaječar Ušli smo u Zaječar, parkirali se na parkingu hotela Srbija Tis i otišli na naše omiljeno mesto u samom centru, Kafe Fresh, koji prave najbolju nes-kafu i sladoled. ;) Sunce se već probilo kroz oblake i izmamilo šetače u parkove. O Zaječaru sam, ranije, već dosta pisala, zato ne bih želela da se ponavljam, jer sve možete videti i pročitati na linku ispod. gordanap.weebly.com/putopisi--travels/archives/08-2012 Mada, moram priznati , ima promene. Nove dekoracije na trgu, nove fasade, mnogo više cveća, travica pod konac...sve u svemu, prijatno iznenadjenje! Nakon kratke pauze, šetnje i osveženja, nastavili smo naš put ka Brestovcu do Brestovačke banje, koja je udaljena od Zaječara oko 35km i do nje se stiže dobrim i obeleženim asfaltnim putem. Brestovačka banja Brestovacka banja se nalazi u planinskom kraju Timočke krajine, u samom središtu vulkanske oblasti crnog Timoka, u prekrаsnom аmbijentu rečice Pujice i stoletne šume sa epitetom najveće banjske šume u Evropi, sаmo 8 km jugozаpаdno od Borа, nа nаdmorskoj visini od 385m. Prema arheološkim nalazima, za banju su znali još Vizantijci, a kasnije i stari Rimljani koristeći je kao kupalište i kao lečilište, a nakon Rimljana banju su koristili i posećivali Turci. Prema tome, Brestovačka banja spada u red najstarijih banja u Srbiji. Vremenom su ovde objekte gradili članovi dinastije Obrenović i Kradjordjević, pa je Banja postala poznata i van granica Srbije. Ona je ujedno bila omiljeno lečilište i letovalište srpskih vladara. Puni procvat banja doživljava nakon oslobodjenja ovih predela od Turaka, u doba Miloša Obrenovića. Iz tog perioda potiču vrlo značajni objekti: Konak kneza Miloša izgradjen 1837. godine i turski hamam iz 18. veka. Po oslobodjenju Srbije od Turaka, u banju je počela da dolazi kneginja Ljubica, žena kneza Miloša, sa sinovima. Kasnije je i sam knez Miloš vrlo često navraćao i boravio u banji, pa je u te svrhe sebi sagradio i konak. Konak kneza Miloša jedna je od reprezentivnijih gredjevina srpske gradjanske arhitekture prve polovine 19. veka. Unutrašnjost predstavlja skladnu celinu koju čine ukupno pet prostorija – veliki hol i četiri sobe, prostor u kome je smeštena izložba „Brestovačka Banja u doba kneza Miloša“, Muzeja rudarstva i metalurgije iz Bora i sve je dostupno tokom cele letnje sezone. U centralnom delu izloženi su portreti značajnih ličnosti političkog, društvenog i kulturnog života Srbije iz vremena kneza Miloša. Ovde se možete upoznati i sa načinom odevanja kneza Miloša i gradjanske klase, ali i sa uniformama Miloševe garde i bande. Izložba, takodje, pruža i informacije o boravcima kneza Miloša u Brestovačkoj banji. Postavka je studiozno koncipirana, izdvojena u enterijerima i sa posudjem: srpska gradska soba, Miloševa soba, etno soba i turska soba. U to vreme podignuta je i jedna zgrada za siromašne bolesnike. Preko puta Miloševog konaka nalazi se turski hamam, koji je najstariji objekat na teritoriji opštine Bor. Datira iz 18. veka, a sama izgradnja hamama vezuje se sa istorijatom Vidinskog pašaluka. Predstavlja malu gradjevinu debelih i belo okrečenih zidova. Kvadratnog je oblika, dužine pet i širine šest metara. U arhitektonskom smislu pripada orijentalnom tipu gradnje, što posebno naglašava poluloptasti svod – kube, koje je u prošlosti bilo prekriveno ćeramidom. Na njemu postoji devet zvezdastih otvora, koji su popunjeni raznobojnim staklom. U centralnom prostoru dominira basen prečnika 2,6 metara i dubine 1,1 metar, sa kružno izradjenom klupom od kamena i stepenicama. Kroz kamenje je proticala topla i lekovita voda temperature od 27 °C. Nakon oslobodjenja ovih krajeva od Turaka, hamam ne menja svoju funkciju ali značajno menja svoj istorijski značaj. Dolaskom kneza Miloša u Brestovačku Banju, hamam dobija i novi naziv – Kneževo kupatilo. Knez Miloš je svoj boravak u Brestovačkoj Banji koristio za obavljanje državničkih poslova, ali i za odmor. Posle ručka i obavezne kafe i čibuka, odmarao je, a zatim svakodnevno odlazio u hamam. Obzirom da je bolovao od reume, vode u Brestovačkoj Banji pokazale su se delotvornim za njegovu bolest. Turski hamam restauriran je 1970. godine, a tokom leta, prilagodjava se različitim kulturnim manifestacijama. Iako je restauriran, ostao je isti onakav kakav je bio oduvek. Knez Aleksandar I Karadjordjević, takodje, je bio upoznat sa blagodatima Brestovačke banje i danas banja, sa pravom, nosi ime dvorska banja, jer je krasi i dvorac kneza Aleksandra I Karadjordjevića, koji datira iz 1856. godine, a preuredjen 2009. godine. Ispred dvorca nalazilo se malo dvorište i zasvodjena kapija. Od 1842. do 1858. godine, za vreme vladavine Kneza Aleksandra I Karadjordjevića, banju su posećivali pripadnici vladarske porodice, znamenite i ugledne ličnosti tog vremena, što je Brestovačkoj banji donosilo epitet popularnog mesta. Na dve godine pre pada vladavine dinastije Kradjordjević 1856. godine, knez Aleksandar daje nalog za izgradnju dvorca u samom centru Brestovačke banje, koji je u to vreme važio za jedan od najmodernijih objekata u svim banjama u Srbiji. Gradjen je pod uticajem romanske arhitekture koja je u to vreme dominirala u zapadnoj Evropi. Knez je leto provodio u kupanju i odmoru, a povremeno je uz pratnju prijatelja odlazio u lov na divljač, kojom je okolina Brestovačke banje bila bogata, a život na dvorcu bio je organizovan po ugledu na evropske dvorove i ceremonijale na njima. Osim dvorca, Knez Aleksandar I, izgradio je i niz pratećih objekata u neposrednoj okolini. Bili su to "Adjutanski konak" i "Vidikovac". Ovi objekti danas, nažalost, više ne postoje. Takodje, velika poplava koja je pogodila ovaj prostor početkom 20. veka uništila je veliko dvospratno zdanje poznato pod imenom "Konaci kneginje Ljubice". Na srpski presto dinastija Obrenović vraća se 1858. godine, a Karadjordjevići se od tada više nisu vraćali u banju. U banjskom krugu je i ugostiteljski objekat “Srpska kruna”, jedan od najstarijih ugostiteljsko-smeštajnih objekata u srpskim banjama, zatim “Okružna zgrada” i letnjikovac kralja Petra I iz 1906. godine, kada je otvoreno i prvo kupatilo, koji takodje imaju spomeničku vrednost. Inače, svi objekti koji su sačuvani do danas nalaze se pod zaštitom države i od velikog su kulturno istorijskog značaja. Banjska voda je lekovita zbog sadržaja i medjusobnog odnosa hemijskih elemenata i mikroelemenata. U njenom sastavu nalaze se kalijum, kalcijum, fluor, natrijum,silicijum, hlor, jod, brom, magnezijum, oksidi gvožđa, aluminijuma, litijuma, mangana, cinka, rubidijuma, kobalta, bakra i fosfata, kao i blago radioaktivni elementi uran, radijum i radon. Sve vode su bistre, pomalo žućkaste, bez gasnih mehurića, taloga i mirisa, a ukus im je alkalan. Vode ove banje spadaju u red najlekovitijih kod nas, a pogoduje lečenju reumatizma zglobova i mišica, malokrvnosti, nesanici i iscrpljenosti, lečenju bubrega, živaca, želudca, respiratornih organa itd. Postoji više termominerаlnih izvorа sа temperаturom vode od 32 do 40 stepeni. Zbog toga je banja bila omiljeno mesto dve srpske dinastije. U banji posebno prija stoletna šuma koja zahvata površinu od oko 90 hektara i koja počasno nosi epitet najveće banjske šume u Evropi u kojoj se ori ptičja pesma i skriva šumsko voće i mnogobrojne gljive. Gostima su na raspolaganju smeštajni kapaciteti u restoranu sa prenoćištem “Klub RTB-a Bor” (nekadašnji hotel “Dom odmora”), restoranu sa prenoćištem “Srpska kruna”, kao i vilama “Toplica” i “Lucija”. Uzeli smo malo vode sa svih izvora, umili se vodom za oči, napili se vodom za želudac...kažu da tako treba...i krenuli za Borsko jezero, koje je udaljeno samo 7km od Brestovačke banje. Borsko jezero Na Borskom jezeru bili smo smešteni u jednom od apartmana Stevanović. Objekat je nov , moderno uredjen, sa novim nameštajem i opremom. Sve blistavo čisto i uredno. Ovde smo, kao na Tari, imali mogućnost da sami pripremamo obroke u moderno opremljenoj kuhinji, što nam nije palo teško nakon 10 dana pansionke i restoranske hrane. Okružen je zelenilom i prelepom prirodom, na par minuta hoda do jezera, plaža i svih popularnih lokacija u okolini jezera. Sve pohvale! Nakon odmora i ručka na terasi, sa sličnim pogledom kao i do tada, krenuli smo u obilazak jezera. Borsko jezero se nalazi u podnožju planine Crni vrh, sa čijih se čistih planinskih izvora jezero napaja vodom. Jezero je veštačkog porekla, nastalo 1959. godine podizanjem brane i akumulacijom vode Zlotske i Marecove reke. Površine je oko 30 hektara, a dubina vode dostiže i do 50 metara. Nalazi se na nadmorskoj visini od 438 metara, usred netaknute prirode, okruženo listopadnim i četinarskim šumama, zelenim proplancima i cvetnim livadama. Predstavlja pravi biser okoline Bora. Na obali Borskog jezera izgradjene su četiri veće uredjene plaže i veći broj manjih neuredjenih. Kupači na glavnoj plaži su pod nadzorom spasilaca u toku cele sezone, a sezona kupanja traje od početka maja do kraja septembra. Voda je veoma čista i pogodna za kupanje, a posebno u letnjim mesecima kada njena temperatura iznosi 26 stepeni celzijusa. Zbog njegove prozirne i bistre vode, omiljeno je sastajalište sportskih ribolovaca. Na glavnoj plaži moguće je iznajmljivanje čamaca i pedalina, kao i uživanje raznih drugih sadržaja na vodi, što ga čini odličnim izborom za letnji odmor, bilo da je u pitanju putovanje za porodice, izlet ili produženo vikend putovanje za dvoje. Obala jezera je razudjena, ima dosta zaliva, koji su sjajni kada se otisnete čamcem ili četnjom uz obalu, jer je jedno od retkih koje ima nedefinisan oblik. Trim staze nalaze se oko celog jezera, a polaze od plaže Tropski bar, prolaze pored hotela „Jezero“, Glavne plaže, hotela „Metalurg“, auto kampa, različite četinarske i listopadne šume, pašnjake i livade i završavaju se kod brane na Borskom jezeru. Staze izlaze i na trasu Crnovrške pruge kojom se može stići do Bora. Sportistima je, tokom cele letnje sezone, na raspolaganju kompleks sportskih terena kod hotela „Jezero“. Kompleks sadrži terene za košarku, fudbal, rukomet, odbojku (običnu i na pesku) i tenis. Na obali Borskog jezera i u njenoj blizini sagradjeno je nekoliko hotela, manjih tržnih centara, restorana, kafića, pojedini objekti su u izgradnji, a postoji i nekoliko vikend naselja. Auto kamp Borsko jezero, u kome je stacionirano tokom cele godine oko 300 prikolica, nalazi se na samoj obali jezera, a turisti koji su avanturističkog duha i vole kampovanje i boravak u prirodi, uvek biraju smeštaj upravo na ovom prostoru. Malo je poznato da se iznad Borskog jezera uzdiže vulkanska kupa Tilva Njagra. Lepo je prlivati u jezeru, a zatim se zavaliti u leželjku i uživajući na suncu gledati vulkan iz doba paleolita. Na Borskom jezeru smo prenoćili samo jednu noć, nažalost, ali videvši kakav sadržaj poseduje, našlo se na listi za neko naredno putovanje, jer je zaista idealno mesto za odmor i uživanje u njegovoj planinskoj vodi, suncu i vazduhu. Svanulo je prelepo i sunčano jutro, a mi smo krenuli ranije nego obično, jer smo imali u planu da obidjemo još neka mesta na putu ka Beogradu. ~ Put do Beograda ~ Od Borskog jezera do Beograda ima oko 200km, ali naša trasa je bila malo duža, jer smo išli preko Žagubice, Majdanpeka i Djerdapske klisure. Prvi put nailazimo na veoma loš, stari i iskrpljeni put, ali smo primetili i radove na putu, tako da će i ova loša deonica uskoro dobiti novo lice. Sve u svemu, sve se to niveliše uz izuzetno prijatne i prelepe pejzaže Homoljskih planina. Nakon 40 minuta vožnje, baš kada su krivine počele da bivaju sve blaže, spustili smo se sa homoljskih proplanaka u Žagubicu. Sa svih strana ovaj kraj ograničen je planinskim vencima, Homoljskim planinama na severu, Beljanicom na jugu, Crnim Vrhom na istoku i Gornjačkom planinom na zapadu. Sama Žagubica nalazi se na nadmorskoj visini od 315 metara. Žagubica je puna reka i potoka, gde se Mala reka i Žabar sastaju sa severa, a na južnom obodu doline , ispod severnih obronaka planine Beljanice, izvire reka Mlava u vidu vrela, čuveno Vrelo Mlave. Vrelo Mlave Vrelo Mlave je kraško vrelo i nalazi se na nekoliko stotina metara od Žagubice, u prirodnom amfiteatru, koje više podseća na malo tamnozeleno jezero, ponekad i smaragdne boje, na 314 m nadmorske visine. Gornji nivo vrela, vidljiv posetiocima, ima izgled potopljene vrtače. U periodu velikih izdašnosti vrela, protok vode dostiže čak 15 000 litara u sekundi, kada na momente dobija beličastu boju. A najdalje što su ronioci uspeli da odmaknu, kroz levak vrela, je nešto više od 70 metara, i to zbog ogromnog pritiska vode iz podzemnih kanala, tako da njegovo dno i dalje predstavlja misteriju. Čuli smo i priču koja je vezana za ovo mesto. Kažu, da su za vreme drugog svetskog rata Nemci odseli u tadašnjoj kafani na vrelu Mlave, a kamion pun zlatnih poluga koje su prevozili iz Bora ka Beogradu, parkirali na obali vrela. Grupa obesnih mladića izbacila je kamion iz brzine, a on je niz blagi nagib sam sleteo u vrelo. Kamion su Nemci izvukli iz vrela, ali su duboko potonule zlatne poluge, koje ni poslednji ronioci, nisu imali sreće da pronadju. Trebalo bi, inače, napomenuti da voda u vrelima obično nije vrela :), već je dosta hladna, jer dolazi iz dubine koja je dovoljno velika da bi sprečila zagrevanje vode pod uticajem sunca, odnosno od stena koje apsorbuju sunčevu toplotu, a opet i izuzetno mala da bi se ta voda zagrevala pod uticajem toplijih zemljinih slojeva u unutrašnjosti i izbijala na površinu kao termalna. Dakle, iako će vam možda voda delovati jako primamljivo, naročito u letnjim mesecima, nemojte se nepromišljeno bacati u nju ;). Prema informacijama sa informativne table, prečnik bazena je 25m, dubina vode 30m, a temperatura varira od 3,4 ° C do 11,5 ° C. Voda izvire u mlazovima, sa dna i sa boka bazena. Samim tim voda nije prikladna za kupanje. Kad god se dodje, bez obzira na doba dana, slika izvora je slična. Korito Mlave je stenovito, pa je odmah posle proleća boja reke braonkasta, a alge se zelene kroz bistru vodu. Kako god ga pogledali, okolno drveće se odražava u vodi, što je praktično nemoguće izaći iz okvira. Obale reke u tom delu su utvrdjene kamenim zidom. Ono što se prvo primećuje, u vrelu reke Mlave, jeste veliki broj ribe. Ovde uglavnom živi pastrmka. Posebnu atrakciju čini hranjenje ribe, koja se u većem broju okupi na jedno mesto. Nekada je ovo bio glavni izvor sa koga su vodu zahvatali stanovnici Žagubice i mesto na kome su se okupljali tokom svetkovina i obreda. Danas je vrelo Mlave izuzetno privlačna destinacija gde možete šetati duž uredjenih obala i odmarati se na šumovitim padinama oko vrela, koje zahvata površinu od 600 m2 i zaštićeni je hidrološki spomenik prirode I kategorije. Odatle, već zelena, sada sa senkama i prekrivena vrbama, Mlava nastavlja dalje. Reka Mlava je desna pritoka reke Dunav, i dugačka je 158 kilometara. Reka teče pokraj istočnih padina planine Beljanica i nakon što stigne do Homolja, u Tisnicu se, na visini od 320 metara, uliva u Žagubičko vrelo. Od te tačke reka je nadalje poznata pod imenom Mlava. Nekih stotinak metara nizvodno od vrela, nalaze se i ribnjaci pastrmke. Upravo ta pastrmka će vam biti spremljena u restoranu motela koji se nalazi u neposrednoj blizini vrela. Motel „Vrelo“ je pored i iznad reke, sa veoma prijtnom atmosferom, a jedan sto pored reke bio je naše sledeće odredište :) Za doručak nismo jeli pastrmku, ali su slane palačinke, kao specijalitet motela, bile pun pogodak. Posle palačinki, koje su dobile visoku ocenu, i kafe krenuli smo u kraću šetnju okolinom. Čitavo okruženje je lepo uredjeno – od korektno uradjenih informativno-edukativnih markera, pa do ograde, mostića, klupica, manjeg parking prostora, uredjenog rečnog korita… Ovome dodajemo i kraću stazu za šetnju koja počinje iznad motela. Što se naše posete tiče, ona je nakon šetnje završena. Krenuli smo dalje ka Majdanpeku, izuzetno zadovoljni provedenim jutrom na vrelu Mlave. Nakon 34km, vozeći kroz razna planinska sela, od sela Laznice do Debelog Luga, preko reke Mali Pek, stigli smo do prve raskrsnice gde smo se priključili na put za Majdanpek, odakle put prati tok ove rečice. Ovu reku zovu još i zlatonosna reka, pominjana u mnogim hronikama, putopisima i knjigama, a dobro je poznata naučnicima, istraživačima i ljubiteljima prirode, jer u svom koritu skriva neobično bogatstvo - sitne čestice zlata. Odvajkada je oblast u dolini Peka važila za predeo bogat zlatom. Intenzivna eksploatacija zlata iz rečnih nanosa počela je dolaskom Rimljana u ove krajeve, posebno u periodu vladavine cara Hadrijana, u 2. veku nove ere, da bi je u Srednjem veku nastavili srpski kraljevi. Posle oslobadjanja od Turaka, eksploatacija zlata obnovljena je krajem 19. veka u vreme Kraljevine Srbije, a zatim i u Kraljevini Jugoslaviji. U tu svrhu korišćeni su specijalni bageri za vadjenje zlatonosnog peska. Da bi se tradicionalni način ispiranja zlata sačuvao od zaborava i turistički promovisao, na obali Peka se vrši i demonstriranje ispiranja zlatonosnog peska Ispitakom, na isti način kako se to radilo i u davna vremena. Nakon dvadesetak minuta ugledasmo rudnik u Majdanpeku. Majdanpek Majdanpek je od davnina bilo rudarsko mesto, jer uska dolina reke Mali Pek nija pogodna za poljoprivredu. Majdanpek je jedan od najstarijih rudnika, ne samo u Srbiji, već i u Evropi. Sa sigurnošću se može tvrditi da se počeci rudarenja u Majdanpeku nalaze u dalekoj praistoriji, jos pre 6.500 godina, da je sa njim nastavljeno i u predrimskoj epohi, da su rudu iz Majdanpeka koristili Rimljani, kao i da je rudnik povremeno radio i u srednjem veku. Rudarenje je obnovljeno oko 1850 godine nakon obnavljanja samostalnosti Srbije, kada je obnovljeno i naselje Majdanpek. 1933. godine započeta prerada rude limonita, koja se od 1937. godine preradjuje u Sartidovoj topionici izgradjenoj u Majdanpeku. Zanimljivo je da je tokom nemačke okupacije rudnik magnetita u obližnjem selu Rudna Glava bio lično u vlasništvu nemačkog ministra Rajha Hermanna Geringa. Posle Drugog svetskog rata, nacionalizovani rudnik je 18. avgusta 1947. godine nastavio da radi sa zastarelom tehnologijom pod novim nazivom „Rudnik Majdanpek“. 1954. godine osnovano je preduzeće „Rudnik bakra Majdanpek - RBM“. Geološke rezerve rude iznose 625×106 t, sa prosečnim sadržajem bakra, zlata i srebra. Majdanpek je okružen mnogim manjim i većim planinama i planinskim masivima. Planina Miroč na severoistoku, Deli Jovan na istoku, Stola na jugu, Mali Krš i Veliki Krš na jugozapadu, Homoljske planine na zapadu i planinski masivi Starica i Šomrda na severozapadu. Usku dolinu reke Mali Pek, kroz Majdanpek, krase drvored i pešački mostovi celim njenim tokom. Naselje se prvi put pominje 1560. godine u turskim dokumentima, ali pod nazivom Medani Pek (med je stari srpski naziv za bakar, a pek je na starogrčkom ovčije runo). Taj naziv naselje će nositi sve do prve polovine 18. veka, kada se preuzima turska reč Majdan (rudnik) i dodaje mu se hidronim Pek. Prošli smo kroz centar Majdanpeka, pored reke, prateći putokaznu tablu ka legendarnoj i po lepoti nadeleko čuvenoj - Rajkovoj pećini. Do pećine vodi asfaltni put duž obale veštačkog jezera Veliki zaton, koje je nastalo pregradjivanjem reke Mali Pek. Rajkova pećina Rajkova pećina je svojevrsno čudo prirode, jedna od najinteresantnijih, najvećih i najlepših pećina u našoj zemlji, udaljena samo 2,5 km severno od Majdanpeka. Bilo je oko 11h kada smo stigli do izletišta Rajkova pećina, koje se nalazi nedaleko od pećine, sa izletničkim letnjikovcima, parkingom i kafeom pored prodavnice karata i suvenira. Prilikom poslednje rekonstrukcije, put do ulaza u pećinu, koja je bila nastanjena još u praistoriji, posipan je "dragim" kamenjem dovezenim iz obližnjeg rudnika, koje svojim šljokicama od mesinga podseća na bogatstvo ovog kraja. Grupa turista, sa vodičem Marijanom Pavlović, koja je već bila u obilasku, je ušla u 10h i izašla nakon petnaestak minuta od našeg dolaska, a sledeći termin, za koji smo kupili karte (300din po osobi), je bio u 12h. Inače, postoje tri dnevna termina za obilaske..u 10, 12 i 14h svakog dana. Rajkova pećina, skrivena u Homoljskim planinama, čuvala je svoju priču i legende sve do 1974. godine. Uprkos tome što je zvanično otvorena 1975. godine, pećina ušuškana u šumi prošaranoj bukvama, javorima i hrastovima sa ulazom kao rudarsko okno, otkrivena je mnogo ranije. Ostalo je zabeleženo da je naš najpoznatiji istraživač ovih prostora, Jovan Cvijić, bio u pećini još 1894. godine, ostavljajući za sobom prve naučne podatke o ovoj pećini koju je nazvao Homoljska lepotica. Cvijić je istražio samo jedan dao pećine, a to je rečni pećinski kanal dužine 535m, jer dalje nije mogao iz razloga što je franscusko društvo, koje je istraživalo i eksploatisalo Majdanpek, u pećini izgradilo branu koja bi sprečila poplave u Majdanpeku. Ukupna dužina Rajkove pećine je 2304m, a od toga rečni horizont pećine je 1.130m, a suvi horizont 1.174m. Ponorski ulaz je na 469 m n.v., a vrelski na 427 m n.v. To je jedinstvena prilika da se vidi preko 630m podzemnih kanala i odaja, a probijanjem tunela izmedju suvog i rečnog horizonta dobijena je kružna staza dužine 1410m. Na ulasku u pećinu pronadjen je kameni čekić koji svedoči o tome da su u ovoj pećini, u praistoriji, živeli ljudi. Kameni čekić, pronadjen na lokalitetu, možete videti u zbirci muzeja u Majdanpeku. Ime je dobila po vojvodi Rajku koji je živeo u ovim krajevima u 17. veku i, prema predanju, danju je služio goste u mehani starog rudarskog naselja, a noću, sa svojim prijateljem pop Martinom, napadao turske karavane i opljačkano blago. Kako sve to blago nije mogao da odnese kući, plen je skrivao u pećini u koju niko nije zalazio. Prema priči, pop Martin je živeo u nekom selu u blizini Beograda (najčešće se pominje Grocka) i dok je bio mali, Turci su ga odveli da bude janičar, ali je nekako uspeo da im pobegne i od tada je on strašno mrzeo Turke. Zahvaljujući njegovim dojavama, Rajko je uvek znao kada brod iz Beograda kreće sa turskim blagom. A dojave je pop Martin Rajku prosleđivao u torbi punoj oraha, pri čemu bi u jedan od njih stavio poruku sa tačnim vremenom polaska turskog broda. Rajko bi sa svojih tridesetak hajduka postavljao zasedu kod Boljetina, na mestu gde su brodovi zbog virova morali da plove uz samu obalu, tako da su mogli čakljama zakačiti brod i privući ga na obalu. Tu bi likvidirali Turke, uzeli blago i deo podelili sirotinji. Ostatak blaga Rajko je krio na skrovitom mestu u pećini kroz koju protiče ponornica, koja je kasnije nazvana po Rajku. Na kraju je hajduk ipak pao u ruke Turcima koji su ga, priča se, obesili baš ovde, pre nego što je stigao ikome da poveri gde je sakrio oteto blago. Doduše, postoje i drugačije verzije završetka ove priče, po kojima se, nakon što su Turci otkrili čime se bavi i dali se u potragu za njim, Rajko sa svojim hajducima dao u bekstvo. U tom slučaju je odlično zavarao tragove, jer se ne zna gde je otišao - jedni pričaju da se zaputio u Rumuniju, drugi da je otišao na jug, a treći na istok. Bilo kako bilo, sada čitav ovaj kraj ima svoju legendu da je Rajko pošao u njegovo selo i da je baš tamo ostavio potomstvo. Ono u čemu se, medjutim, sve ove legende poklapaju je da je Rajkovo blago ostalo u pećini, prkoseći brojnim pokušajima avanturista i tragača da ga pronadju. Kada je u pećini otkrivena stena na kojoj se, kako se priča, nalazila uklesana šaka sa četiri prsta (koliko ih je na ruci imao Rajkov jatak), pećina je “proglašena” hajdučkim trezorom. Homoljska lepotica, kako zovu jednu od najlepših pećina u Srbiji, krije najtajniju od svih tajni Majdanpeka - Rajkovo blago. Unutrašnjost Rajkove pećine je tek poseban doživljaj i priča još mnogo lepšu priču nego li sve legende o zakopanom blagu. Blago nikad nije otkriveno, ali je zato otkriveno blago Rajkove pećine u vidu prelepog pećinskog nakita, kojim se ova pećina s pravom može dičiti. Rajkova pećina je neverovatna. Potpuno me je „kupila“. Kao da sadrži najlepše delove svih naših pećina. Tu možete videti ne samo očaravajuće lep pećinski nakit, već i dvorane, vodopade, reke, jezera, kaskade… Bogata je nakitom, zadivljujuće lepa (ako mene pitate sve su pećine lepe) u kojoj možete videti bezbroj stalagmita, stalaktita, stubova, zavesa, traperija. Svi oblici su u harmoniji, nastali u mraku i neprekidnoj borbi vode i kamena gde nema pobednika, a ni pobedjenog. Ukrasi raznih oblika, veličina i nijansi, a svaka dvorana ima svoje ime i priče, veoma zanimljive, koje nam je ispričala Marijana. Prvo se prolazi pored korita Rajkove reke i to gvozdenim mostom dugim 44m, koji vodi do Ježeve dvorane. Širina ove dvorane iznosi 25 metara, a ime je dobila po tankim, oštrim stalaktitima kojima je tavanica prekrivena. Stalaktiti su od belog kristalnog kalcita. Šetajući pećinskom stazom uživali smo u smirujućoj atmosferi stvorenoj zvukom žuborenja reke koji odjekuje pećinom. U njoj smo videli prelepo oblikovana vajarska “dela” prirode nazvanih Egipatska boginja, Puž, zatim Panj sa pečurkama, Mečka, Karfioli, Duhovi, potom slede Plast sena, Paradni slon, Rajko harambaša i mnogi drugi. Na ovom mestu se pećina račva na donji hodnik kojim teče Rajkova reka, i gornji hodnik, koji se nalazi na desnoj strani i vodi ka suvom horizontu pećine. Ako se od početka Ježeve dvorane krene spiralnim stepenicama visokim 22 metra, stiže se do suvog horizonta pećine, koji pruža najlepše prizore u celoj pećini. Sav nakit u ovom delu izgradjen je, takodje, od belog kristalnog kalcita, a pod sadrži mnoštvo kada od crvenkastog kalcita i bigra. Dno pojedinih kada izgradjeno je od koralno belog kalcita. Zatim se prelazi u Dvoranu vodopada, a iz nje se ide tunelom koji spaja ovu dvoranu sa Ponorskom pećinom. Daljim razgledanjem stiže se u Veliku dvoranu dugu 50m i široku 20m i isto toliko visoku, a iz nje su tunelom spojeni suvi horizonti Ponorske i Izvorske pećine. Tu se nalazi i Kristalna dvorana, 20 x 30 metara, nazvana po belom kristalostom kalcitu od kojeg je načinjen nakit u njoj. U sebi sadrži Kristalni grad, koji se sastoji od mnogobrojnih kristalnih stubova, stalaktita i stalagmita kao i figure Glava šećera, Drvo života i Tri gracije. Ko god je posetio Rajkovu pećinu zastao je kod Egipatske boginje i Kristalne dvorane. Zatim su tu pećinske draperije i ostali pećinski nakit, takodje, od čisto belog kristalnog kalcita. Prosto fascinira svojim pećinskim nakitom, a prema rečima stručnjaka, njen snežnobeli kristalni kalcit najkvalitetniji je u Srbiji. Pored ove dvorane, ukrašene hiljadama kalcitnih cevčica na stropu, videćete i rumene bigrene kade, velika kalcijumska udubljenja izdignutih ivica koja skupljaju vodu koja pada s plafona. Kada se napune vodom, bigrene kade prave efekat ogledala u kojima se preslikavaju okolni zidovi pećina, stvarajući tako neverovatan prizor, da ga neizostavno morate videti uživo! Bigrenih kada je malo u pećinama u Srbiji. Preko kada ulazi se u Veliku galeriju gde su poznate dvorane i figure koje je ukrašavaju i čine je posebnom u lepoti, a to su Dvorana Zimska bajka i Sala stećaka. Dvorana Zimska bajka, locirana na gornjem horizontu pećine, nazvana je tako zbog iskričavih belih kalcitih stubova koji izgledaju poput predela posutog snegom. Ovde ćete se naći lice u lice sa „Belim medvedom” – visokom pećinskom figurom prekrivenom kristalima koji se presijavaju na svetlu. „Beli medved” jedna je od nekoliko poznatih speleoloških figura koje posetioce intrigiraju kako izgledom tako i neobičnim imenima. Sala stećaka sadrži mnoštvo stalagmita bele boje. Ovde se nalaze i Džinovske orgulje, stub visine 4.5 metra, kao i malo jezero dimenzija 2 puta 3 metra, u koralnom kalcitnom basenu. Ima ljudi koji veruju da će im se ubacivanjem novčića u to jezerce ispuniti želja, pa da zato vidimo kovanice. Crveni vodopad je kameni oblik od bigra i crvenice, koji podseća na okamenjeni vodopad, a visine je 4 metra. Ukrasi koji se ne zaboravljaju su i Dvorana nevinosti, kojoj nije mogao niko da priđe i Dvorana plodnosti, bogata ukrasima koji asociraju na simbol muškosti, a od nje na 5 metara su Devojačke grudi. To su divne polulopte kakve može da izvaja samo priroda. Na nekih 400 metara od ulaza nalazi se podzemno ušće Jankove reke u Rajkovu, a ako se nastavi dalje stiže se do brane koju su Francuzi ovde podigli polovinom 19. veka, u cilju regulisanja protoka vode. Nazive dvoranama davali su istraživači - rekla je Marijana Pavlović. Ona je dodala da su pre tridesetak godina pojednini posetioci otkidali stalaktite za uspomenu, što je strašno, budući da je za stvaranje jednog centrimentra potrebno trista godina. Temperatura u pećini uvek je 8° C, sa gotovo 100 odsto vlažnosti, što predstavlja još jednu od specifičnosti Rajkove pećine. Opisala bih je kao dvorac ledene kraljice, zbog iskričavog belog kalcita koji krasi njen nakit, taj opis možete naći u gotovo svim materijalima i pričama o Rajkovoj pećini. Ali, da bi se ta lepota uhvatila objektivom, potreban je ozbiljan foto aparat i umešnost fotografa. Naše fotografije nisu profesionalne, ali se nadam da mogu preneti tu lepotu. Pećina je danas stanište slepih miševa, a u njoj su se mogli naći i paleontološki ostaci pećinskog medveda, divlje svinje i jelena. Rajkova pećina je zbog svojih lepota stavljena pod zaštitu kao spomenik prirode. Pećina je zanimljiva po tome što pripada protočnim pećinama. Osim što kroz nju protiče istoimena reka, ona se posle 900m podzemnog toka probija na površinu i spaja sa Paskovom rekom, koja takodje ističe iz pećine, sa kojom gradi zlatonosni Mali Pek. Rajkova reka je u početku bila površinski tok, te je vremenom probila krečnjačku podlogu i na taj način otvorila ponore, dubivši svojom vodom kanale, hodnike i dvorane Rajkove pećine u kojima se danas može uživati. Tragovi “kopača zlata” vidljivi su i danas u Rajkovoj pećini. Mnogi su kopali i uništavali ovaj dragulj prirode, ne shvatajući kakvo se bogatstvo, u stvari, nalazi svuda oko njih. Jer, jedino je iznenadjujuća moć prirode mogla da akumulira tako veliko bogatstvo na tako malom prostoru. Homoljska lepotica i dalje krije najtajniju od svih tajni Majdanpeka - Rajkovo blago. Ipak, to je ono što posetioce najviše zanima - šta je bilo s blagom?! Malo je verovatno da ćemo ga ikada naći, ali vredi videti, doživeti pećinski nakit i blago Rajkove pećine. Jedni veruju da je reč samo o legendi koja treba da privuče turiste, a drugi pak misle da Rajkov harač još uvek čuči u nekom kutku i daje pećini neprocenjivi sjaj. A možda je ova homoljska lepotica sa svojim božanstvenim nakitom blago koje je Rajko krio od drugih i čuvajući je samo za sebe, sačuvao ju je za druge. Ako je to njegov zlatni ćup, Rajko je ipak bio majdanpečki Robin Hud. Neka nam njegova ideja bude razlog i motiv da posetimo Rajkovu pećinu, i ne samo nju, da je doživimo i sačuvamo lepotu koju nam je priroda podarila. Planirana je i kupovina turističkog vozića, koji će posetioce voziti kroz tamnije i niže delove pećine, što će biti jedinstvena atrakcija naše zemlje. Sam obilazak pećine traje nešto više od sat vremena, tako da treba obabezno obuti zatvorenu obuću, poneti jaknu i vodu. Prilikom izlaska iz pećine, svratili smo u improvizovani kafe, koji se nalazi pored prodavnice, gde su nas ljubazne domaćice poslužile kafom i njihovim specijalitetom - Vlaške plašinte, u prevodu palačinke, sa sirom i kajmakom, nalik mekikama. Sve spremaju ispred vas, tople i meke, savršenog ukusa, prijale su nakom razgledanja pećine. Nakon tople užine, krenuli smo prema Djerdapskoj klisuri. Sada ću samo da napomenem da je put kroz Nacionalni park Djerdap bio skroz zabavan. Postoji varijanta da idete dužim putem od oko 50 km, preko Rudne Glave, koji je pristojan i možete normalno da ubrzate, ili da krenete onim od 28 km, preko brda Oman, koji zavija kroz Nacionalni park, krivuda i penje se kroz šumu, kojim ponegde morate da usporite i do 30 na sat. Stiže se za isto vreme. Pogadjate, išli smo ovim “blesavim” putem kroz šumu, ali… nismo zažalili. :) Kapetanska livada je najviša tačka na putu od Majdanpeka do Djerdapske klisure. To je ujedno i mesto na kome ulazimo u Nacionalni park Djerdap kad idemo putem preko Omana. Položaj mesta je takav da se odatle stiže na sve važne tačke, na jednu stranu vodi put po vrhu brda prema Kulmia Orba, na drugu stranu odvaja se put kroz šumu prema Bukovoj Glavi, nedaleko je i Veliki Liškovac, najviši vrh Djerdapskih planina. Prošli smo kroz divne prirodne tunele, iznad nas se krošnje sastavile. Otvorili smo širom prozore i uživali u cvrkutu ptica i opojnim mirisima hrasta, bukve i jorgovana, koji obrazuju guste i neprohodne žbunaste formacije, poznate kao šibljaci, i koji nadaleko šire svoj miris. Šibljaci jorgovana ne predstavljaju samo prirodnu vrednost, već i ukras čitavog Djerdapskog parka. Tu je i jedan od retkih četinara, “tisa”, koji autohtono raste na ovom području, koja je uz to relikt i vrlo retka ugrožena vrsta, i koja najčešće raste pored borova i bukve. Vozeći ovim prirodnim fenomenom, oko 23km, stigli smo do Eko-etno kompleksa Kapetan Mišin breg. Eko-etno kompleks Kapetan Mišin breg Eko-etno kompleks Kapetan Mišin Breg, nazvan po velikom srpskom dobrotvoru, nalazi se u centralnom delu Djerdapske klisure, u središtu Nacionalnog parka. Udaljeno je 180km od Beograda i 5km od Donjeg Milanovca. Kompleks je nazvan je po kapetanu Miši Anastasijeviću (1803–1885), najvećem srpskom dobrotvoru, humanisti, majoru, privredniku, rodoljubu, koji je najveći svoj uspon imao 1866. godine, kada je slovio i za jednog od najbogatijih ljudi u Evropi i koji se svojim delima izdigao iznad evropskih razmera. Foto: Wikipedia Neposredno nakon ulaska kroz glavnu kapiju, sa desne strane dolazite do muzeja vina koji je otvoren 2013. godine. U blizini je i jedinstvena galerija na otvorenom „Čovek, drvo, voda“, koja predstavlja kolekciju skulptura od drveta i kamena, Živorada Stefanovića, čoveka koji vodi ovo domaćinstvo zajedno sa suprugom Dušankom. U okviru domaćinstva nalaze se dve kuće sa sobama za goste, restoran, prostor za kampovanje, galerija slika u etno kući, kao i razne druge etno dekoracije porečkog kraja iz 19. veka. Sa vidikovca, iz bašte restorana, koji je smešten na brdu iznad desne obale Dunava, pruža se prelep pogled na Dunav i Donji Milanovac. Kompleks je, zaista, na lepom mestu, lepo osmišljeno, predivno uredjeno i sve pohvale za ambijent. Ali…moram spomenuti i ono šta nam se nije svidelo i što nam je značajno pokvarilo utisak o mestu. Moraću da dočaram situaciju, jer ne znam kako bih je opisala... Nakon kraćeg razgledanja, seli smo za jedini slobodan sto u bašti, u želji da ručamo i probamo te “čuvene” vlaške specijalitete, po kojima su poznati, i taj “čuveni” sok od zove, za kojeg kažu da je ovde “vrhunski, jer je pravljen po posebnom receptu”. Čekajući da nas neko usluži je bilo kao u knjizi “Čekajući Godoa”, svi konobari šetkaju, donose, odnose nekima nešto…ali niko nam ne prilazi. Posle 40 minuta, otišla sam do pulta, za kojim je stajalo njih dvoje i zatražila jelovnik. Žena me pogleda i reče: “Eto ga, okačen”. Na jedom drvetu stoji parče papira, na kojem piše “ Jelo…1000 dinara po osobi; Piće uz jelo…200 dinara po osobi” Neverovatno, cenovnik bilo čega ne postoji! Ovo bi se moglo svrstati u cenovnu politiku, ali to smatram vrhunskim bezobrazlukom i izdvajam ga. Nakon mog pitanja šta služe za ručak u toj vrednosti, njen odgovor je bio za pamćenje: “Vidite onaj tanjir?” i pokaza prstom na konobara, koji je nosio hranu gostima, udaljen dvadesetak metara od nas, i nastavi: “E to što je na tanjiru, to dobijate...” Da li to znači da bi trebalo otići za sto drugih gostiju i preturati po njihovom ovalu, kao …izvinite, molim vas, samo da vidim šta jedete….Stašno!!!...Rekoh u šoku: “Ne hvala”!!! Ovo još ne doživeh u životu!!! Kao drugo, cene su previsoke, što bi narodski rekli, nevidjena alavost na pare. Ok, nisam pala s kruške da ne znam da je cilj ugostitelja da gostu naplati i to što ga je “služio”, ali to može da se izvede i na finiji način. Niti znaš šta šta ćeš jesti, niti šta plaćaš, nego ono što ti dodele. Ma važi!!! A da li ćete piti domaće vino, rakiju medovaču, sok od zove, kiselu vodu ili kafu…ne bitno je, cena je 200 dinara. Alal vera na računici!!! ”Prenoćište 30e” , bilo je istaknuto na jednoj tabli…i kao “besplatan doručak”…Pitam se, šta je ovde besplatno??? Na svim mestima, gde smo bili do sada, imali bi pun pansion, a moram priznati, nije ni blizu onom kvalitetu smeštaja gde smo odsedali. Naravno da nismo ni imali u planu da noćimo, ali nam je cena bila neverovatna!!! Ono što mi se, najviše od svega, nije svidelo je neljubaznost i arogancija osoblja. Na pitanje, jednog od pridošlih gostiju: “Jel može ručak?”, odgovor od konobara je usledio: “Imamo grupu, ako ostane hrane”!!! ... :0 Šta reći, osim da ovim mestom vlada totalna neprofesionalnost! Stvarno, šteta…što bi naš narod rekao “Spolja gladac, a unutra jadac”!!! Ako mesto već nosi ime velikog humaniste i dobrotvora, onda osim imena, trebalo bi da primenjuju barem jednu njegovu osobinu. Morala sam ovo da iznesem i izvinite ako “zvuči” previše negativno, ali je ovo naše iskustvo i naš utisak. Već je bilo odmaklo poslepodne, oko 15.30h, kada smo krenuli ka Djerdapskoj klisuri i Golupcu. Nacionalni park Djerdap je dobio ime po najlepsoj i najupečatljivijoj klisuri na celom toku Dunava, jer je Djerdapska klisura najveća klisura-probojnica u Evropi. O lepoti Djerdapa, verovatno, već svi znate, ali ako još uvek niste posetili njegove kulturno – istorijske spomenike od najstarijih epoha pa do danas , to mozete videti u jednom od mojih ranijih putopisa. (link... gordanap.weebly.com/putopisi--travels/august-01st-2012 ) Celih 45 minuta smo uživali u pejzažima klisure dok nismo ugledali taj Djerdapski biser - Tvrdjavu Golubac. Golubačka tvrdjava, kao spomenik kulturnog nasledja, predstavlja osnovu evropske kulturne raznolikosti, ne samo za područje Donjeg podunavlja i Srbiju, već i za Evropu, te je najznačajniji i najobimniji projekat rekonstrukcije najvećim delom finansiran sredstavima EU. Nakon nekoliko godina rekonstrukcije, tvrdjava je zvanično otvorena 2019. godine. Zarad bezbednosti posetilaca, podeljena na četiri zone – zelenu, plavu, crvenu i crnu, u koje se može ući samostalno ili uz pomoć vodiča. Nismo se zadržavali kod tvrdjave, jer smo je do sada obišli više puta, već smo produžili do istoimenog mesta, u kojem smo pronašli restoran na obali sa prelepim pogledom na Dunav. Odavno smo svarili vlaške plašinte iz Rajkove pećine, valjalo je nešto prezalogajiti :) Nakon što smo se okrepili i odmorili, krenuli smo na poslednje odredište ovog našeg četrnaestodnevnog putašestvija – Manastir Tumane. Manastir Tumane Manastir Tumane nalazi se u Golubačkoj dolini, na samoj obali istoimenog potoka, 12 km udaljen od Golupca. Osnovan je u drugoj polovini 14. veka, kao zadužbina kosovskog junaka Miloša Obilića, u čast Svetog Zosima Sinaita. Sveti Zosim je sa mnogobrojnim monasima Sinaitima, došao polovinom 14. veka u Srbiju, tražeći tiho mesto za podvig i molitvu. Zaštićen pokroviteljstvom monaholjubivog kneza Lazara, živeo je u isposnici – pećini kamenici u kojoj se redovno molio i ispovedao. Prema predanju, srpski junak Miloš Obilić, čiji dvori su se nalazili u selu nadomak mesta gde se danas nalazi manastir, je jednog dana krenuo u lov. Ugledavši nešto da se miče u gustoj šumi, Miloš je odapeo strelu i pogodio. Kada je prišao da vidi šta je ulovio, ugledao je ranjenog isposnika Zosima Sinaita, koji se podvizivao i živeo u svojoj pećini, koja se nalazila u neposrednoj blizini. Želeći da mu pomogne, Miloš je pokušao da ga prenese u svoje dvore, ali starcu nije bilo spasa, te mu je u jednom trenutku rekao: "Tu mani i pusti da umrem". Na mestu gde je Zosim izdahnuo, Miloš je, da bi umanjio žalost i okajao nenameran greh, počeo da zida manastir. Zatim su došli glasnici Kneza Lazara sa porukom Milošu: "Tu mani zadužbinu, no ‘oma dodji u Kruševac da se posavetujemo ‘oćemo li na Kosovo protiv neprijatelja". Dva puta je izgovoreno “tu mani” i manastir je ostao Tumane, kojeg je, nakom njegove pogibje na Kosovu, narod svojim rukama i darovima završio. Manastir se, u turskim popisima, prvi put pominje 1572–1573. godine, a potom u vreme sultana Murata III, u 16. veku, u kontekstu dažbina koje je imao prema turskom sultanu, uz šta se navodi i da su tada u manastiru živela dva monaha. Kroz čitav srednji vek i tursko ropstvo manastir je nosio breme stradanja naroda, pljačkan, rušen i paljen, ali je kao i narod uvek obnavljan, jer je njegov duhovni značaj u tom razdoblju bio nesagledivo veliki. U Tumanu su se pred Prvu veliku seobu Srba 1690. godine, u želju da podunavske Srbe podignu na ustanak protiv Turaka, sastali patrijarh Arsenije III Čarnojević i grof Djordje Branković. U prvoj polovini 18. veka, crkva je bila pokrivena crepom, što je za ondašnje uslove bila prava retkost i ta crkva je bila prvobitna manastirska crkva, koja je postojala sve dok je, iz osvete, Turci nisu spalili. Čim su se ukazale mogućnosti narod je, velikim zalaganjem, obnovio spaljeni manastir u doba kneza Miloša. Po nalogu kneza Miloša obnovljena je mala crkva, uredjena po hrišćanskom bogoslužbenom poretku i delom živopisana. Crkva iz Miloševog vremena postojala je u manastiru sve do 1910. godine, kada je minirana i zbog velikih naprsnuća, po naredbi vlasti, do temelja srušena. Tokom narednih četrnaest godina manastir Tumane bio je bez crkve, jer su obnovu porušene sprečavale mnoge okolnosti, a medju njima posebno svetski rat, koji se tih godina vodio i u kome je Srbija aktivno učestvovala. Kroz čitav 19. vek manastir je bio aktivan, što se nastavilo i u 20. veku, čak i u vreme kada je ostao bez crkve. Novo ruho manastir dobija dolaskom rusko-srpskog bratstva iz manastira Miljkova 1936. godine, koji su doneli sa sobom čudotvornu ikonu Kurske Majke Božije, koja je do danas velika i poštovna svetinja manastira. Tada se aktivno obnavlja pre svega u duhovno-bogoslužbenom smislu, a uz to jača i ekonomski, te se podiže novi veliki konak i prateći objekti neophodni za neometan život i rad monaškog bratstva: štale za krave, staje za ovce, koš za čuvanje kukuruza i prostor za čuvanje hrane za stoku. Prilikom radova na manastiru, iste godine, pronadjene su mošti svetog Zosima Sinaita koje su i posle pet vekova sačuvale čvrstinu i težinu. Stavljene su u omanji ćivot i izložene u crkvi. Početkom Drugog svetskog rata, veliki deo bratstva, posebno Rusa, odlazi u bezbednije krajeve. Kako je stanje sa žiteljima bilo oskudno, mnogi od njih su povereni monahinjama na staranje. Tako je manastir Tumane 1966. godine preimenovan u ženski manastir. 2014. godine Tumanu je vraćen istorijski status muškog manastira i danas je Tumane najbrojniji muški manastir u eparhiji braničevskoj. Manastirska crkva posvećena je Svetom Arhangelu Gavrilu, sazidana 1924. godine u srpsko-vizantijskom stilu. Osnova gradjevine je u obliku upisanog krsta, a nad njom se nadvisuje osmostrano kube. U crkvi manastira Tumane čuvaju se mošti dvojice svetitelja Prebodobnog Zosima Sinaita, kao najveća svetinja, i Prebodobnog Jakova Novog. One počivaju u desnoj i levoj niši u naosu hrama i položene su u dva izuzetno lepa duborezna kivota. Manastirski letopis beleži mnoge slučajeve čudesnih isceljenja, a monaštvo poručuje da se svetitelj javlja onima koji ga usrdno mole, darujući mir, blagoslov i utehu. Freske, koje se i danas mogu videtu u manastiru, su uradjene početkom 19. veka, 1807. godine i daju posebnu draž manastiru. Nažalost, one nisu bile naročito vidljive, jer je veliki deo crkve neposredno pre toga zahvatio požar koji su izazvali turski vojnici. Ubrzo je manastir pogodio i zemljotres, pa su se na zidovima pojavile pukotine, što se odrazilo i na freske. Krajem 20. veka, velika pažnja usmerena je na obnovu unutrašnjosti crkve, koja je u potpunosti preuredjena i potpuno živopisana. Ikonostas je izradjen od kamena u isto doba kada je manastir poslednji put freskopisan, 1991. godine. Manastirsku portu ukrašavaju prelepa fontana, četinari , cveće i kavezi sa pticama. Veliki broj vernika svake godine poseti ovaj poznati srpski manastir, toga su svesna sveštena lica koja brinu o manastiru, te su čitav kompleks prilagodili velikom broju turista. Zbog toga je na samom ulazu u kompleks uredjen veliki parking, kako za autobuse tako i za automobile, sa česmom koja je na raspolaganju posetiocima. Mini zoo vrt, koji se nalazi preko puta samog manastira, namenjen je mališanima koji vrlo rado prilaze ogradi i dovikuju životinje koje se tu bezbrižno baškare. U njemu se mogu videti: emu ptice, nojevi, poniji, lame, magarci, mini-koze, kornjače, zečevi, pripitomljeni jazavac, tvor, mufloni, crnoglave ovce, guske, patke, labudovi… Deca koja dolaze sa porodicama u obilazak manastira, ovde provode najviše vremena, jer je zoo vrt otvoren tokom celog dana. Nekoliko stotina metara od manastira, u gustoj bukovoj šumi, vekove broji isposnica Svetoga Zosima. U steni koja dominira čitavim krajem nalaze se dve pećine, povezane uskim prolazom. U jednjoj od njih je živeo, dok se u drugoj molio, prebodobni Zosim. Danas je na mestu molitvene kelije Svetoga Zosima uredjena kapela. U pećinama je sačuvan nakit i one su gotovo nedirnute ljudskom rukom, a jedna od njih, preuredjena je u pećinsku crkvicu. Puno toga se gradi na ovom lokalitetu. U nekadašnjoj vodenici smeštena je gostoprimnica, preko puta manastira, u kojoj možete dobiti posluženje. Jela su uvek u skladu sa crkvenim pravilom, te se u dane posta služi isključivo posna hrana, a može se uvek pojesti kuvano jelo, pastrmka iz manastirskog ribnjaka, hrana koja se u manastiru služi toga dana i jednostavni slatkiši poput pita i kolača spremljeni po starim monaškim receptima. Tu su i proizvodi sa manastirske ekonomije: vina i rakije, domaći sir i kajmak, domaći sokovi i drugi proizvodi vrednih monaških ruku. Kada posle naručenog osveženja, kafe ili jela, hoćete da platite poručeno, konobar vam kaže da ovde ne postoje cene, već da, prema svojoj želji, možete ostaviti dobrovoljni prilog, koji služi za obnovu manastira. Čitav utisak nakon posete je vrlo prijatan, jer boravite na mestu koje je vrlo pažljivo i brižno očuvano, čisto i sredjeno. Ovu oazu duhovnog mira i prirodnih lepota zaista vredi posetiti, jer zbog mnogobrojnih čudesnih isceljenja koja su se u njoj dogodila, molitvama Svetog Zosima, narod ovu svetinju naziva Djerdapskim Ostrogom. Putujući s jednog kraja na drugi, prošli smo mnogim drumovima i obišli mnoga svetilišta. Sva ta divna zdanja, stara po nekoliko vekova, smeštena su na skrovitom mestu, u šumi, pored reke, na nekoj uzvišici, na planini, ušuškana i zaklonjena. Ostavljaju utisak dubokog promišljanja o izboru mesta gradnje. Prvo odredište nam je bio manastir i poslednje na ovom putovanju. Za mene je sve bilo novo. Svaki hram je kao ostrvo u okeanu. Kad prodješ kapiju i ogradu i udješ u dvorište, portu, je kao u vremeplovu gde te dočeka trag prošlosti, mir, spokoj, tišina i cveće, mnogo cveća. Raznobojne leje u zemlji, u žardinjerama, u saksijama, okačenim o grede trema. Svečanu tišinu naruši samo cvrkut ptica i zujanje pčela. Staze popločane, očišćene, bez ijedne travke ili nekog smeća. Monahinje i monasi, tiho prolaze nekim svojim poslom, diskretni i nenametljivi. Svuda te okružuje predusretljivost, pažnja, ljubaznost, bogougodna reč. I uvek, u svim manastirima, domaćinsko posluženje. Kao da je i vazduh drugačiji. Mir i utisak velikog reda izaziva divljenje i radost spoznaje da takva mesta još postoje. Hvala “Dobročinstvu” za misiju koju vrši i time svakoga obogaćuje, oplemenjuje i učvršćuje u veri, ljubavi i plemenitosti. Svako putovanje je prilika da saznaš nešto novo, doživiš jedinstvena iskustva, vidiš nove predele, ljude, ali i dodatno spoznaš sebe. Neki ljudi prelome, i na takvim mestima ostanu zauvek. Prestanu da tragaju, uvereni da su pronašli svoj mir. A kad zaviriš u Srbiju, zemlju koja je postojala vekovima pre tebe i postojaće i vekovima posle tebe, otvorićeš vrata brojnih tvrdjava, arheoloških lokaliteta i pećina, simbola drevnih vremena. Kamen na kamenu, mnogih kanjona i klisura, postojano stoji, čineći je snažnom i nesalomivom. Vodopadi, reke i jezera, kao žila kucavica, daju joj život, nežnost i večnost. Iako ti se čini da je samo neki spomenik u pitanju, zapravo je to još jedan važan deo u izgradnji tvog bića. Nazdravili smo još jednom savršenom letovanju koje je ostalo iza nas, kakvo nam sa sigurnošću, nijedan turistički aranžman ne bi mogao priuštiti.
0 Comments
|
AuthorGordana Pavlović ArchivesCategories |